Nakon 7 godina veliko rukometno natjecanje se vraća u Hrvatsku koja će uz Dansku i Norvešku od 14. siječnja do 2. veljače biti domaćin Svjetskog rukometnog prvenstva. Nakon godina razočaranja još jednom imamo priliku vratiti rukometu staru slavu. Koliko je to realno očekivati?
Hrvatska rukometna reprezentacija posljednji put je bila domaćin velikog natjecanja 2018. godine. Tada su se povratkom Line Červara vratila i neka tada dobro poznata imena poput Vorija, Čupića i Kopljara, ali nažalost nismo mogli dalje od 5. mjesta. Danas je situacija nešto drugačija. Od one reprezentacije od prije 7 godina ostali su samo Duvnjak i Cindrić, a na scenu su stupili neki mlađi igrači koji bi trebli biti nositelji igre.
Sastav i forma su solidni, može li kvalitetan stručnjak presuditi?
Na vratarskoj poziciji neupitan starter je Dominik Kuzmanović koji je po postotku obrana 3. vratar njemačke Bundeslige. Njemu će Sigurdsson vrlo vjerojatno pridodati Ivana Pešića koji sjajno brani u Nantesu, dok će u pričuvi čekati još jedan bundesligaški vratar Matija Špikić.
Matej Mandić će zbog ozljede nakon već dobro poznatog incidenta iz svlačionice Zagreba propustiti ovo prvenstvo, ali njegov rođak i prezimenjak David će nakon godina ozljeda i propuštanja reprezentativnih akcija napokon biti na raspolaganju izborniku. Uz njega će na lijevom krilu biti i Jelinić koji se etablirao u mađarskom Szegedu. Na drugoj strani očekujemo Maria Šoštarića, prvog strijelca Lige prvaka i Filipa Glavaša koji je ove polusezone pružao dobre predstave u dresu Zagreba.
Na poziciji pivota je najveća gužva. Uz Šipića, Grahovca i Načinovića koji su bili i u Parizu, tu su još Šimić i Šušnja. Dojam je da će Sigurdsson ovdje tražiti nova rješenja jer sredina obrane s Načinovićem i Grahovcem nije najbolje funkcionirala na Olimpijskim igrama. Šimić u Bundesligi pokazuje da bi mogao biti koristan reprezentaciji, dok je Šušnja u Wisli isključivo zadužen za obranu. Šipić je napadački naš najbolji pivot, ali obrambeno nije na najvišoj razini, za razliku od Načinovića i Grahovca koji često imaju problema s realizacijom i upitno je koliko mogu donijeti u napadu.
Na desnom vanjskom smo jako dobro pokriveni. Martinović je ove sezone zabio više od 100 golova u Bundesligi, Klarica je ponajbolji igrač Zagreba, a Maraš u Tatabany igra sve bolje. Na poziciji razigravača tu je naš kapetan Duvnjak koji se nakon prvenstva oprašta od reprezentativnog dresa. Posebno veseli njegova forma s obzirom na to da igra najbolju klupsku sezonu još od 2020. Uz njega izbornik će još moći računati na Cindrića koji se nakon epizode u Bukureštu vratio na najvišu klupsku razinu transferom u Veszprem te na Pavlovića i Češka koji su zalog za budučnost i od kojih ne bismo trebali imati prevelika očekivanja.
Najviše problema imamo na lijevom vanjskom. Već godinama, još od Blaženka Lackovića, ne možemo pronaći čovjeka koji će biti starter i nositelj igre u oba smjera. Pokušavali smo igrati s "dva mala", pa s Mamićem, Lučinom, Srnom, Šarcem, ali do sada nismo imali prevelikih uspjeha. Isti igrači su i sada, s izuzetkom Šarca, na popisu, ali nijedan od njih nije u najboljoj formi. Ostaje za vidjeti za koju kombinaciju će se izbornik odlučiti na ovoj, uz pivota, najizjednačenijoj, ali i najslabijoj poziciji reprezentacije.
Od Sigurdssona zapravo očekujemo najviše. Radi se o ponajboljem svjetskom stručnjaku kojem je ovo treće veliko reprezentativno okupljanje nakon Kvalifikacija za OI pa onda i samih Igara. U posljednjih godinu dana mogli smo vidjeti neke dobre ideje, ali smo vidjeli i da probleme poput stabilnosti obrane i povratne trke nije uspio riješiti. Njegova uloga bi ovdje mogla biti ključna jer mora pronaći dva visoka, snažna, ali i inteligentna igrača koji mogu držati sredinu obrane poput Gojuna i Muse u najboljim danima. Isto tako, Sigurdssonov cilj je raditi što manje promjena obrana - napad. U tom smjeru ide i izostanak Mihića te pozivanje Mandića i Jelinića koji mogu vrlo kvalitetno odigrati na poziciji 5 u obrani pa čak i prednjeg u 5-1. Pred izbornikom i njegovim stožerom je veliki zadatak u posljednjih 10 dana priprema riješiti sve navedene probleme jer nacija koja rukomet prati samo mjesec dana u godini, očekuje medalju.
Ždrijeb je dobar, ali i drugi igraju rukomet
Na prvi pogled nekome tko ne prati previše rukomet, ždrijeb je sjajan. U skupini nema nijedne europske reprezentacije. Tu su Bahrein, Argentina i Egipat, dok nas u drugom krugu čekaju Island i Slovenija.
Iako Bahrein i Argentina djeluju egzotično, radi se o dobrim reprezentacijama. Bahrein je uvijek pri vrhu u Aziji u kojoj vodi velike bitke sa Sigurdssonovom bivšom momčadi - Japanom. Ne radi se više o divljoj reprezentaciji, već o ekipi koja vjeruje da će u skorijoj budćnosti moći pobjeđivati one najbolje. Argentina je pak prvak Južne Amerike, bili su i na Olimpijskim igrama i unatoč izostancima braće Simonet neće biti jednostavan protivnik.
Egipat je potpuno druga priča. Riječ je o superkvalitetnoj reprezentaciji koja je iskoristila velika tamošnja ulaganja u ovaj sport, dijelom potaknuta činjenicom da je Egipćanin Hassan Moustafa predsjednik Svjetske rukometne federacije već više od 20 godina. Što se tiče sastava, tu su ponajbolji svjetski desni vanjski Yahia Omar, kao i bivši igrač Barcelone Ali Zein. Većina igrača igra u Europi, a jedini značajniji izostanak je onaj Veszpremovog Yahie Elderee koji je ozlijeđen. Objektivno, Egipat spada u top 7 svjetskih reprezentacija i naša eventualna pobjeda u toj utakmici bi nam otvorila vrata četvrtfinala.
Očekivanja su šarolika, istina je negdje u sredini
Javnost se polako sprema za veliko natjecanje. Rukomet u Hrvatskoj od veljače do prosinca spava zimski san i budi se samo u siječnju. Očekivanja navijača i jednog dijela medija su šetnja do polufinala pa borba za medalje s Francuzima i Skandinavcima. Drugi pak smatraju da će Hrvatska podbaciti na ovom natjecanju i da ćemo ove godine svjedočiti zabijanju posljednjeg čavla u lijes hrvatskog rukometa.
Istina je negdje između. Hrvatska ima solidnu ekipu koja svojom najboljom igrom može pobijediti svakoga, ali u pojedinim trenutcima može i izgubiti od svakoga. Naši igrači često ne igraju u kontinuitetu na najvišoj razini, već upadaju u crne rupe koje u konačnici dovode do osvajanja sedmih, osmih i jedanaestih mjesta. Glavni zadatak stožera, ali i samih igrača je poraditi na tom kontinuitetu igara jer nas u suprotnom ponovno očekuje veliko razočaranje.
Domaći teren je velika prednost, ali i pritisak. Treba biti realan i reći da nam je rukomet u padu i da je ovo velika prilika da ga napokon vratimo na staze stare slave. Eventualna medalja proširuje bazen mladih igrača, povećava broj djece u rukometu i postavlja dobre temelje za bolju budućnost. S druge strane, novi podbačaj bi produbio krizu i pokazao da trenutno, a vjerojatno i u bližoj budućnosti ne pripadamo u sam vrh svjetskog rukometa. Potencijala imamo, samo je pitanje kako ćemo ga iskoristiti. Nada umire zadnja...
Tribina je zajednica sportskih analitičara, komentatora, novinara i ljubitelja sporta!
Reakcije na komentar
Sviđa mi se
Ne sviđa mi se
/Reakcije na komentar
Sviđa mi se
Ne sviđa mi se
/Reakcije na komentar
Sviđa mi se
Ne sviđa mi se
/Reakcije na komentar
Sviđa mi se
Ne sviđa mi se
/