Ljeto 2012. godine, mjesto radnje Velden, Austrija. Danas posrnuli velikan njemačkog nogometa, tada pretendent čak i na naslov - igrali su ligu prvaka i izborili istu i na kraju te sezone - FC Schalke 04 stigao je na pripreme. Živim u blizini, i naravno da sam iskoristio priliku da odem na trening. Trener je veliki Huub Stevens, u javnosti vječito gunđalo, mrgud, a jedan na jedan dobričina koja se zadržala sa mnom u razgovoru od nekoliko minuta u kojem sam ga, između ostaloga, stigao upitati otprilike: što je najgora stvar koja ti se kao treneru može dogoditi? Ne znam da li ga je netko već nešto slično pitao, da li je već razmišljao o tome, ali znam da je kao iz topa ispalio: "Panika! Kad ne ide po planu, pa te uhvati panika i počinješ vući nerezonske poteze".

Ja nisam mjerilo, jer da se mene pita trener Dinama bi od 1994. kad je prvi put došao na klupu, pa do prerane smrti 2021. bio Zlatko Kranjčar. A naslijedio bi ga netko iz njegovog stožera i bio trener do danas. Ali prečeste smjene trenera, iako se situacija po tom pitanju posljednjih godina ipak malo popravila, odraz su panike klupskih vodstava u Hrvatskoj, kao i odbijanje prihvaćanja odgovornosti za vlastite greške i nedostatke. 

Na primjeru Dinama, zadržimo se samo na ovoj sezoni, iako je i otkaz Bišćanu u onoj prošloj zapravo za rubriku "vjerovali ili ne", možemo se uvjeriti kako je veliki Huub imao pravo. Panika. 

Plavi su ušli u sezonu sa nekoliko pobjeda u nizu. Izborili su ligu prvaka. Svi odreda su prijelazni rok ocijenili vrhunskim i počelo se ozbiljno pričati o tome, ne samo među navijačima nego i u (polu)ozbiljnim nogometnim krugovima kako je sezona zapravo već završena i jedino pitanje s koliko bodova prednosti će Dinamo osvojiti novi naslov. 

Poraz protiv Hajduka, neću reći nezaslužen, ali isto tako je moglo završiti 1:0 za Dinamo, 1:1, ili 0:0, nakon toga devetka kod Bayerna, i nastala je panika. A šta hrvatski klubovi u panici rade? Naravno, "šutaju" trenera. 

Ne radi se ovdje o imenima, tako da neću braniti Jakirovića. Uostalom po meni je Bišćan bolji trener za Dinamo od Jakirovića, ali pošto je njega smijenila bivša uprava nema se smisla vraćati na to. Umjesto da smire situaciju, analiziraju i donesu odluku na osnovu vlastitog (ne)znanja, oni su pali pod utjecaj onih kojima je smjena trenera uvijek jedino rješenje uz argument kako je devetka neoprostiva. Interesantno, isti ti prilikom uspjeha tvrde kako trener nije toliko bitan. I opet velim, ne radi se o imenima. Radi se o samom činu otkaza treneru, da ti iz idile i ulaska u sezonu sa šest uzastopnih pobjeda (znam, protiv Qarabaga u ZG je bilo čupavo, ali Azeri su pali sa ukupnih 5:0, to ipak nešto znači) zbog poraza u ligi prvaka protiv jednog od favorita cijelog natjecanja, koliko god devetka u mreži bila bolna i sramotna, momčadi i javnosti šalješ poruku panike, a portalima povod da te danima razvlače naslovima o potresima i požarima. 

Međutim, otkaz Jakiru je zapravo došao kao naručen. Nisam jedini koji je imao dojam da se zapravo jedva čekao jedan ovakav kiks da ga se može maknuti. Nije bezveze u SN osvanula priča o njegovoj smjeni uoči zadnje utakmice prošle sezone. I da su ga smijenili tada osobno im ne bih rekao ni riječ! Kao što je Boto u Osijeku smijenio Zekića, s čim se isto nisam slagao, ali sam u tom činu vidio kao prvo preuzimanje odgovornosti, kao drugo ideju i viziju sportskog sektora u koju se Zekić očito nije uklapao. U Dinamu su plasirali taj plaćeni oglas u SN, famozna "javnost" se šokirala, pa su u klubu odlučili da neće dizati tenzije. "Neka ga do prvog poraza" kao da su rekli jedan drugome Zajec i Marić. 

Dakle, nakon tog poraza u Münchenu pružila se prilika da se riješi još jedan iz "onog sustava". Jest panika, ali kontrolirana panika. Pa pobogu, svi su rekli da smo mi najbolji i da ćemo prošetati prvenstvom. I medijski istupi tih dana su trebali odavati mirnoću. "Odabrat ćemo pravog čovjeka, ali polako, nemamo šta srljati". Šipak! Nisu računali na fenomenalnog Kovačevića i da će ih Slaven Belupo natamburati. I tu dolazi do one prave, nekontrolirane panike i nerezonskih poteza o kojima mi je Stevens pričao dvanaest godina ranije. Opet se nije išlo analizirati i donijeti trezvenu odluku, nego se još jednom slušalo bilo javnosti koje je pod dojmom starih dana slave zazivalo povratak Bjelice. 

A komentirali su na tribini, komentirao sam ja u kojem god društvu sam mogao (hvala tribini što sada svoje mudrosti mogu zapisivati ovdje, pa da ne može nitko reći "lako je biti general poslije bitke" nego imam pismene dokaze svojih misli) - Nenad Bjelica nije isti trener kao što je bio 2018. ili 2019. godine! Zapravo, još više, Nenad Bjelica nije isti čovjek kao što je  bio 2018. godine. 

Na stranu sada priče o korporaciji. Nisam to smatrao tolikim problemom. Uvijek je bio loš gubitnik i ta gunđanja više svrstavam u tu kategoriju negoli zamjeram. Nije on ni 2018. bio jednostavan lik, ali je bio željan dokazivanja. Jest odveo Austriu Beč u ligu prvaka, jest uveo WAC iz treće u prvu austrijsku ligu, Lech nije doveo do trofeja, ali je imao solidne rezultate... Ali Dinamo je vidio kao ultimativnu priliku i prigrabio je. 

Nakon toga Bjelici je ego porastao do nevjerojatnih razina. Nije pomoglo što mu je Osijek dao sve ovlasti, i Bjelica od prirodnog kandidata za Dalićeva nasljednika postaje svađalica koja s nikim u ovoj državi nema normalan odnos. Osijek napušta u svađi. U Turskoj ostaje samo šesnaest utakmica i sa učinkom 8-0-8, ili 1.5 bodova po utakmici. Jest da nije Galatasaray, nije ni Fener, ali i za Trabzon to nije prosjek za pohvalu (njegov nasljednik je imao 1.84). Ali otkaz nije dobio zbog rezultata, nego zbog naravi i stava "ja sam glavni". 

Začudo, nova prilika dolazi čak iz liga petice. Klub po mjeri. Dobro posložen, sa odanim navijačima, ali bez prevelikog pritiska. Posebno u situaciji u kojoj je on došao i gdje je jedini cilj bio ostanak u ligi. I ne treba gubiti dušu, on je taj cilj ostvario. Ne i matematički, jer otkaz je dobio dva kola prije kraja u situaciji kada je Union još mogao ispasti, ali ipak je donekle stablizirao ekipu u doveo je na prag ostanka u ligi koji su kompromitirali sa šest utakmica bez pobjede i samo dva boda u tom razdoblju. Međutim, i tu se putem svađao sa svima. Sa sucima standardno, sa svojim igračima povremeno, ali i sa protivničkim (slučaj Sane). 

I onda takvog čovjeka koji je u zadnjih 4-5 godina porušio sve mostove i stražnjicom zalupio sva vrata dovedeš da vodi momčad u koju si svojim odlukama prethodno ti donio nemir. Gori izbor nisu mogli donijeti, niti bi ga donijeli da nije bilo - naravno, panike. A to potvrđuje i ovaj otkaz samo dva mjeseca kasnije. 

Dakle, Zeko (koji je vjerojatno samo fikus), Marić i ekipa su svojim odlukama ovo prvenstvo učinili zanimljivim i napetim. Nikad nije zahvalno ulaziti u sfere šta bi bilo kad bi bilo, ali usuđujem se postaviti tezu da bi Dinamo danas imao 5-6 bodova prednosti u HNL i otprilike sličan učinak u ligi prvaka da se nije dao otkaz Jakiroviću. Ne zato što je on trenerski mag (to još treba dokazati), nego što bi na individualnu klasu dobio pet od ovih deset u kojima su prosipali bodove i tako imali 12-13 bodova više. Uostalom, na tu individualnu klasu su osvojli prošlo prvenstvo. Sjetimo se samo onih 1:0 na Poljudu, a još više onih 2:1 na Rujevici. 

I za kraj još samo komentar na ozljede, a često sam posljdenjih tjedana čuo kako su eto imali peha sa ozljedama. Ne prihvaćam izjavu da su ozljede peh! Naravno da ima takvih... na terenu u Kranjčevićevoj ti ode koljeno, i to je peh. Ali ozljede se puno češće događaju nespremnima (vidi Hajduk prošlo proljeće!), i ne prihvaćam ozljede kao alibi. Očito se griješilo i u trenažnom procesu, pripremama. Da li Jakirović ili Bjelica, nije bitno, ali siguran sam da se poneka od ozljeda koje su zahvatile svlačionicu modrih ove jeseni mogla izbjeći. 

Dakle, apel i želja koju upućujem svim upravama u svim klubovima i svim sportovima u Hrvatskoj: Nemojte voditi klubove/saveze u panici. Panika je vaš najveći neprijatelj! Ako niste u stanju zadržati hladne glave i u najtežim situacijama, onda niste na pravoj poziciji!