Nakon što je zlatna generacija španjolske nogometne reprezentacije u razdoblju od 2008. do 2012. godine pokorila nogometni svijet i osvojila sve što se može osvojiti, nastupilo je razdoblje stagnacije.

Zlatna generacija čiji su okosnicu činili legendarni veznjaci Barcelone Xavi Hernandez i Andres Iniesta, uz kapetansko i lidersko vodstvo u to vrijeme jednog od najboljih vratara svijeta Ikera Casillasa, postavila je do tada neviđeno visoke standarde kvalitete reprezentativnog nogometa. Momčad koju je uz suhu igračku kvalitetu krasila i nevjerojatna uigranost izgrađena kroz zajedničko odrastanje u klubovima – prvenstveno kroz Barceloninu La Masiju - i mlađim reprezentativnim uzrastima imala je sve – i rezultat, i lepršavu igru i zvjezdanu prašinu iza sebe.

Međutim, nijedna dominacija ne traje vječno. Malo po malo, okosnica momčadi se trošila, godine su prolazile i rezultati više nisu mogli pratiti visoka očekivanja španjolske i svjetske nogometne javnosti.

Prvi veliki rezultatski podbačaj došao je na Svjetskom prvenstvu u Brazilu 2014. godine. Branitelj naslova i dvostruki europski prvak završio je natjecanje već u skupini. Nakon početnog šoka izazvanim uvodnim visokim porazom od Nizozemske rezultatom 5:1, kobna je bila reprezentacija Čilea koja je novim porazom zapečatila sudbinu i izbacila Furiju s turnira.

To je bio samo početak sunovrata španjolske nogometne reprezentacije. Niti iduća dva velika reprezentativna natjecanja nisu joj donijela previše radosti. Europskom prvenstvo 2016. godine u Francuskoj, kao i Svjetsko prvenstvo u Rusiji 2018. godine, završili su već na prvoj stepenici eliminacijske faze natjecanja – ispadanjem u osmini finala. Najgore od svega nije bila činjenica da su rezultatski podbacili, nego prikazana neuvjerljivost igre i sveopći dojam kako je njihova igra pročitana i da je vrijeme dominacije španjolske reprezentacije naprosto završeno.

Luis Enrique započeo smjenu generacije

Zbog serije slabijih rezultata promjene su bile nužne. Nakon Svjetskog prvenstva u Rusiji reprezentaciju je preuzeo ćudljivi Luis Enrique. Trener koji je s Barcelonom tri godine prije osvojio trostruku krunu dobio je zadatak započeti novu etapu španjolske nogometne reprezentacije. Većina zlatne generacije već se odavno umirovila od reprezentativnog nogometa uz iznimke Sergija Busqetsa i Sergija Ramosa što je doprinijelo da se smjena generacije odradi prirodno i bez nekih većih trzavica.

Prva faza Enriqueovog mandata započela je potragom za odgovarajućim igračkim kadrom koji će povesti Furiju u nove rezultatske uspjehe. U tom razdoblju priliku za nastup dobio je jako velik broj igrača i dojam je bio da niti sam Enrique nije bio sasvim siguran koji igrači su spremni odgovoriti njegovim zahtjevima igre.

To se ispočetka odrazilo i na rezultate. Španjolska pod Enriqueom se nije uspjela kvalificirati na završni turnir novoosnovanog reprezentativnog natjecanja Lige nacija niti se vidio poseban napredak u igri, no malo po malo Enrique je povezivao konce i gradio novu reprezentaciju.

Prva ozbiljnija potvrda da je na dobrom putu došla je na Europskom prvenstvu 2021. godine koje se održavalo u više zemalja. Na njega je Španjolska došla bez prevelikih rezultatskih očekivanja i nije se ubrajala u najuži krug favorita za osvajanje natjecanja. Na tom su prvenstvu prvi puta važniju ulogu dobili igrači za koje se smatralo da bi trebali činiti okosnicu reprezentacije u budućnosti poput Paua Torresa, Rodrija, Pedrija, Danija Olma ili Ferrana Torresa. Takva nova Španjolska ostvarila je izvrstan rezultat doguravši do polufinala u kojem su ispali u raspucavanju jedanaesteraca od kasnijeg pobjednika Italije u utakmici u kojoj su dominirali posjedom lopte i imali više udaraca, međutim nisu uspjeli probiti čvrsti talijanski blok.

Nakon uspjeha na Europskom prvenstvu uslijedio je i plasman u finale Lige nacije u kojem su izgubili od favorizirane Francuske koja je u tom trenutku bila svjetski prvak. Nakon ta dva uspjeha porasla su očekivanja i na Svjetskom prvenstvu u Kataru krajem 2022. godine očekivao se dodatni iskorak.

Međutim, do njega nije došlo. U osmini finala Španjolska je naletjela na najugodnije iznenađenje turnira Maroko. Čvrsta, kompaktna i obrambeno sjajno posložena reprezentacija Maroka bila je protivnik iz noće more za Španjolce. Nakon što u 120 minuta igre nisu stvorili ozbiljniju priliku, Španjolci su ponovno nakon raspucavanja jedanaesteraca ispali s turnira i taj rezultatski podbačaj bio je koban za samog Enriquea koji je ubrzo dobio otkaz.

Iako je ispočetka možda izgledalo kako Enrique nije ispunio očekivanja, kasnije će se ispostaviti kako je upravo on udario temelje nove generacije. Ponovno je izgradio dominantni stil igre temeljen na postulatima pozicijskog nogometa, a uz to je pomladio reprezentaciju uvođenjem nekoliko važnih mladih igrača. Njegova Španjolska dominirala je u prvoj i drugoj trećini terena, no nije imala rješenja kada bi došla u posljednju trećinu. Jednostavno, nedostajao im je igrač koji će oplemeniti posjed, driblingom proći suparnika ili uputiti ključno dodavanje kojim bi stvorio priliku za pogodak.

Luis de la Fuente došao u pravi trenutak

Nakon razočarenja na Svjetskom prvenstvu novim izbornikom imenovan je Luis de la Fuente. Čovjek koji je godinama radio u Španjolskom nogometnom savezu kroz rad s mlađim uzrastima dobio je zadatak nadograditi Enriqueovu momčad i dati joj završnu dimenziju kojom će lomiti suparnika i koja će joj omogućiti borbu za najveće trofeje.

Njegov mandat počeo je uspješno. Na završnom turniru Lige nacija pobijedio je Hrvatsku u finalu nakon raspucavanja jedanaesteraca i osvojio je prvi trofej još od 2012. godine i osvajanja Europskog prvenstva. De la Fuente nije previše mijenjao stil igre i Španjolska je nastavila igrati na svoj prepoznatljivi način. Međutim, ključna stvar koja se promijenila bila je pojava igračkih profila kakve njegov prethodnik nije imao i koji omogućuju dominaciju u posljednjoj trećini.

Naime, kako je već navedeno, Španjolska je dominirala u prvoj fazi distribucije i uspješno je gradila napade kada bi lopta došla do sredine terena. Međutim, kada bi s loptom došli do završne trećine nastao bi problem. Nisu imali igrače koji su sposobni konstantno biti prijetnja u igri jedan na jedan i stvarati višak driblingom.

To se promijenilo kada su u kadar reprezentacije ušla dvojica tinejdžera – Lamine Yamal i Nico Williams.

Njih dvojica bili su posljednja dva dijela mozaika koja su nedostajala. Nakon što je Williams zauzeo mjesto lijevog krila, a Yamal desnog, Španjolska je dobila novu dimenziju u svojoj igri. Njih dvojica postala su konstantna prijetnja na krilima; Nico Williams kao igrač koji je prema podacima FBrefa-a bolji od 98 % ostalih krilnih igrača po broju uspješnih driblinga i od 96 % ostalih krilnih igrača po progresivnim nošenjima lopte postao je savršena opcija za izolaciju na krilu, dok je Yamal postao ključni igrač u zadnjoj trećini.

Barcelonin sedamnaestogodišnjak već je sada dominantna figura svjetskog nogometa koja se u puno napadačkih kategorija ubraja u samu elitu; prema podacima FBRref-a bolji je od 99 % ostalih krilnih igrača po broju uspješnih driblinga, a osim u driblinzima dominira i u kreaciji jer je bolji od 93 % ostalih krilnih igrača po očekivanim asistencijama kao i od 97 % ostalih krilnih igrača po ostvarenim asistencijama. Navedeni podaci se odnose na posljednjih godinu dana, a uspoređuju se s igračima iz pet najjačih europskih liga, kao i  igračima iz Lige prvaka i Europa lige.

Njihovom akvizicijom Španjolska je konačno kompletirala igrački kadar. Na krilima spomenutog dvojca, uz već posložen vezni red kojeg su činili Rodri, Fabian Ruiz, Pedri i Olmo i uz dobro uigranu obranu Španjolska je svoj puni sjaj pokazala na Europskom prvenstvu u Njemačkoj prošle godine. Nakon dominantnih predstava u skupini i kasnijim izbacivanjem same nogometne elite europskog kontinenta – domaćina Njemačke, svjetskog viceprvaka Francuske i europskog viceprvaka Engleske – Španjolska je zasluženo postala europski prvak.

Temelji za dominaciju su postavljeni

Zastrašujuća je bila kvaliteta igre kojom su to postigli. Do tog trenutka u reprezentativnom nogometu nije viđena takva razina uigranosti i taktičke zrelosti kakvu je pokazala Španjolska. Bila je to momčad koja se savršeno nadopunjavala; u fazi napada obrambena linija i vezni red s lakoćom su donosili loptu do krila koja su intenzitetom i volumenom napada radili razliku, dok su u fazi obrane kvalitetnim presingom gušili izgradnju napada protivnika zbog čega su primili samo četiri pogotka u ukupno sedam utakmica na cijelom turniru. Kada se na takvu momčad koja igra jasnim stilom igre i u kojoj su igračke uloge savršeno podijeljene nadoda širina kadru koju posjeduje, postaje puno jasnije zašto im se predviđa iznimno uspješna budućnost.

Nakon osvajanja Europskog prvenstva, u reprezentaciju su uključeni ili će u skorijoj budućnosti sasvim sigurno biti uključeni igrači koji nude pregršt novih taktičkih opcija poput
Alejandra Baldea koji je fantastičan u progresivnim nošenjima lopte iz obrambene linije, stopera Pau Cubarsija i Deana Huijsena koji mogu sami preuzeti teret izgradnje igre na svoja leđa jer imaju nevjerojatne dodavačke sposobnosti ili Portovog napadača Samu Omorodiona koji postaje dominantna fizička sila koja je sposobna zabijati golove kao na traci. Ostaje za vidjeti kako će de la Fuente posložiti momčad kada joj se priključe gore navedeni igrači i hoće li moći nametnuti svoj autoritet jednom kada mlade zvijezde dođu do svog igračkog vrhunca kada će sasvim sigurno biti teže kontrolirati njihov ego, kao i hoće li moći zadržati jedinstvo momčadi uslijed uvijek prisutnih napetosti na relaciji Madrid – Barcelona, no sasvim je sigurno da nakon osvajanja Europskog prvenstva Španjolska ima priliku stvoriti momčad koja će ponovno pokoriti nogometni svijet.