Prije nekoliko dana preminuo je Eddie Jordan, bivši vozač, poduzetnik, komentator te vlasnik istoimene momčadi u Formuli 1. U ovom ću se tekstu prisjetiti legendarnog Irca s naglaskom na uspjehe njegovih bolida, jedne od zadnjih privatnih momčadi Formule 1.

Eddie Patrick Jordan rođen je 30. ožujka 1948. u Dublinu u Republici Irskoj. U moto sport se uključio 1970., relativno kasno, kad je tijekom štrajka proveo ljeto na otoku Man. Prvi put u životu probao je karting i odmah se zaljubio. Vrativši se u Dublin sljedeće godine, kupuje karting bolid te se počinje natjecati. Vrlo brzo napušta posao u banci i potpuno se posvećuje novoj ljubavi. Uskoro prelazi u Formulu Ford pa u Formulu 3 gdje se natječe protiv uglavnom mlađih konkurenata. Karijeru mu nakratko prekida teška nesreća 1976. kada je slomio nogu na utrci u Mallory Parku. Ova mu je ozljeda usporila karijeru, iako će do kraja sedamdesetih odvoziti i utrku Formule 2 te kratko testirati za McLaren.

Ipak, tijekom oporavka je shvatio da možda nema potrebnu brzinu i talent za najvišu razinu natjecanja. Umjesto da se i dalje bori za uspjeh kao vozač, odlučio je 1979. osnovati vlastitu momčad – Eddie Jordan Racing. U prvom desetljeću njegova je momčad nastupala u nižim serijama: Formuli 3 i Formuli 3000 te su za nju nastupali mladi talenti poput Jeana Alesija.

Prava priča o Jordanu započinje 1991. kada je momčad Jordan Grand Prix debitirala u Formuli 1. Za dobavljača motora odabran je Ford, a prvu vozačku postavu činili su Andrea de Cesaris i Bertrand Gachot. Jordanov bolid pokazao se neočekivano brzim te su se vozači često borili za bodove, pa čak i za postolja. Osim toga, taj Jordan iz 1991. ostat će zapamćen u povijesti kao jedan od najljepših bolida u svojoj zeleno-plavoj izvedbi. Ono što se dogodilo 25. kolovoza u Belgiji obilježilo je Jordan, sezonu 1991., ali i kasniju povijest F1.

Debitirao je Michael Schumacher.

Vozač Jordana Bertrand Gachot bio je uhićen zbog napada na taksista u Londonu nekoliko tjedana ranije te je osuđen na 18 mjeseci zatvora. Eddie Jordan zamjenu za Gachota našao je u debitantu Schumacheru. Ostalo je, štono se kaže, povijest. Schumacher je oduševio u kvalifikacijama, startao sedmi, pretekao nekoliko bolida, ali morao je odustati zbog kvara na bolidu. Već u sljedećoj utrci pokupit će ga Benetton, ali prvi nastup ipak ostaje u plavo-zelenom Jordanu. Ali to nije sve! Andrea de Cesaris također je imao sjajnu utrku. Dva kruga prije kraja senzacionalno je bio drugi, sve dok nije morao odustati zbog kvara na bolidu.

Zanimljivo, najbolji rezultat debitantske sezone imao je baš uhićeni Gachot, četvrto mjesto u Kanadi, a Jordan je sezonu završio senzacionalno na petom mjestu s osvojenih 13 bodova.

Sljedeće godine Jordan mijenja Fordov motor za Yamahu, ali bolid nije konkurentan te momčad osvaja samo jedan bod. No već sljedeće sezone dolazi do napretka. Yamahu zamjenjuje Hart, a od vozača debitiraju budući Ferrarijevi vozači Rubens Barrichello te kasnije u sezoni Eddie Irvine, koji će u prvoj utrci osvojiti bod, ali i šamar od Ayrtona Senne (što je vrjednije?). Ova vozačka postava zadržava se i sljedeće sezone, a Jordan se vraća na Fordove motore, što mu donosi puno veće uspjehe. Na VN Pacifika (u Aidi u Japanu) Barichello osvaja prvo postolje, dok se na VN Velike Britanije kvalificirao za drugo mjesto u poretku. Jordan sezonu završava peti s velikih 28 bodova.

Na početku sezone 1995. Jordan radi ono što i svake godine: mijenja motor. Umjesto Forda dolazi Peugeot koji je brz, ali nepouzdan. Barrichello u Kanadi završava drugi, a momčad na kraju godine osvaja šesto mjesto u ukupnom poretku. Sljedeće sezone Jordan čini nešto nezamislivo: ostaje na istom motoru. Irvine odlazi u Ferrari te ga mijenja Brundle. Sezona završava bez postolja, a Jordan završava ukupno opet peti, svojevrsni „best of the rest“ iza najboljih momčadi.

Sezone 1997. opet promjena motora, dolazi Honda. Od ove sezone momčad se odlučuje za prepoznatljivu žutu boju; kombinacija sponzora Benson & Hedges, ali i marketinška strategija zbog koje bi bolidi bili uočljiviji na televiziji. Novu vozačku postavu čine Heinz-Harald Frentzen i Giancarlo Fisichella. Potonji osvaja dva druga mjesta: u Kanadi i Belgiji, a Jordan završava sezonu, pogodili ste, na petom mjestu s 33 boda.

Sezona 1998. započinje slabo te Jordan (još uvijek na Hondi) u prvih devet utrka ne osvaja bodove. Novu vozačku postavu čine Damon Hill i Ralf Schumacher. Uoči, a koje druge utrke nego VN Belgije, zvijezde su se posložile za Jordan. A u zvijezdama je bilo zapisano da će se u prvom krugu dogoditi masivni sudar 13 bolida te da će se sudariti Michael Schumacher i David Coulthard. Jordani tad preuzimaju vodeće pozicije. Hill vodi, ali Ralf se ubrzano približava po kiši. Hill tada poručuje boksu da neće propustiti Ralfa i da eventualnim napadom riskira sudar. Momčad s „pit walla“ nakon nekoliko minuta panično javlja Ralfu da ne napada, Ralf se isprva pravi gluh, ali na kraju potvrđuje poruku te Jordan ostvaruje prvu pobjedu u povijesti. Do kraja sezone Ralf osvaja još jedno postolje, a momčad sezonu završava na četvrtom mjestu.

Svoj vrhunac Jordan doživljava sljedeće sezone. Umjesto Ralfa vraća se Frentzen te pobjeđuje u dvije utrke i tri puta završava treći. Tri utrke prije kraja prvenstva u ludoj utrci u Nürburgringu Frentzen vodi. Pobjedom bi preuzeo vodstvo u ukupnom poretku. Tko zna, možda bi uzeo i vozački naslov, ali izdaje ga motor. Do kraja prvenstva osvaja još četiri boda, deset manje od Irvinea i Häkkinena te završava treći u ukupnom poretku kao i Jordan. Nitko tada to nije mogao znati, ali ova sezona bila vrhunac Jordana i najveća (i jedina) šansa za naslov.

Nakon toga počinje pad.

Sezona 2000. je bila još koliko-toliko konkurentna. No problemi s Hondinim motorima (čak 14 odustajanja) i samo jedno postolje bili su dovoljni tek za šesto mjesto u ukupnom poretku. Slični problemi nastavili su se i sljedeću sezonu. Hondin motor često je otkazivao, momčad je ulazila u sve veće financijske probleme te se u momčad uvukla nervoza. Kulminacija je bio sukob između Eddieja Jordana i Frentzena zbog kojeg je Nijemac napustio momčad usred sezone. Peto mjesto na kraju sezone izgleda dobro, ali zaostatak za konkurencijom bivao je sve veći.

Sljedeće četiri sezone Jordan preživljava u Formuli 1. Gubi Hondine motore, koji prelaze kod BAR-a, te vozi na slabijim Ford Cosworthima. Momčad se muči i bori za opstanak. Posljednji labuđi pjev ove ekipe u tom periodu dogodio se 2003. u kišnoj utrci u Brazilu, kada Fisichella uspijeva preteći Räikkönena za vodstvo krug prije prekida utrke zbog sudara. I sva sreća da je bilo tako jer se Jordan ubrzo zapalio. Iako je u općem kaosu brojanja krugova pobjeda isprva oduzeta Fisichelli, Jordan se žalio i s dva tjedna kašnjenja upisana mu je pobjeda. Posljednje postolje ova ekipa osvojila je 2005. kad je Jordan osvojio treće mjesto u utrci šestero bolida u SAD-u.

Sam Eddie dugo se borio da zadrži momčad, ali sve veći troškovi, nedostatak sponzora te ulazak velikih tvrtki (Mercedes, BMW, Toyota, Renault…) učinili su taj posao nemogućim. Jordan je prodao momčad 2004., ali je momčad još godinu dana zadržala ime i prepoznatljivu žutu boju. Nakon toga preimenovana je u Midland, pa Spyker te Force India, a danas je nekadašnji Jordan Aston Martin. S ukupno četiri pobjede i devetnaest postolja Jordan nije jedan od velikana, ali je ostao primjer jedne od posljednjih privatno vođenih momčadi u F1.

Nakon prodaje momčadi Eddie se zaposlio kao komentator na BBC-u i Channelu 4. Postao je popularan zbog svojih insajderskih informacija, britkog humora i šarenih odijela. Njegov zabavan i ponekad provokativan stil učinio ga je jednim od omiljenih komentatora F1. Osim toga ulagao je u brojne industrije, savjetovao različite momčadi F1 te čak i osnovao bend “Eddie & The Robbers”. Dobio je i Orden Britanskog carstva 2012. godine.

Nakon borbe s rakom 20. ožujka 2025. godine u svom domu u Južnoafričkoj Republici preminuo je Eddie Jordan. Ostat će zapamćen kao vlasnik i komentator, podsjetnik na neka druga vremena te istinska ikona i legenda Formule 1.