Ulaskom u svoje prvo ATP finale ove godine, i to na jakom ATP turniru iz serije 500 u Dubaiju, Stefanosu Tsitsipasu je zasigurno pao veliki dio tereta s leđa. Novu sezonu je započeo razočaravajuće - ispao je u prvom kolu Australian Opena i nije odigrao neki osobito dobar turnir do sada, a vrhunac loše forme doživio je samo tjedan dana prije na turniru u Dohi. Tamo se susreo s mladim srpskim tenisač Hamadom Međedovićem i doživio je bolno prizemljenje i dodatni udarac na već ionako krhko samopouzdanje. Naime, Međedović je pred kraj meča nezgodno proklizao i ozlijedio zadnju ložu. Međutim, to ga nije omelo da na jednoj nozi pobijedi Grka i izbaci ga već u prvom kolu. Vidno ljut i razočaran, ispao je s turnira ranije od očekivanog i ulazak u finale odmah idući tjedan bio je veliki korak naprijed.

Isto tako, ulazak u finale vjerojatno je Stefanosa podsjetilo na neke stare rane i razočarenja koja je doživio u prethodnim finalima na turnirima iz serije 500, točnije na njih 11. Svih 11 koje je izgubio. Redom su ga pobjeđivali Rafael Nadal, Novak Đoković, Roger Federer, Dominic Thiem, Alexander Zverev, Carlos Alcaraz, Casper Ruud, Andrej Rubljov i Felix Auger Aliassime. Istina, protivnici su dolazili iz samog vrha svjetskog tenisa i niti jedan od tih poraza se ne može okarakterizirati kao veliki podbačaj, ali 11 poraza bez ijedne pobjede ipak je previše.

U novom finalu ga je čekao ponovno Kanađanin Auger Aliassime, koji je ovu sezonu započeo u fantastičnoj formi osvojivši već dva turnira probivši se na treće mjesto ATP Race ljestvice. No, ovaj put rasplet je bio potpuno drugačiji. Od početka meča Tsitsipas se pokazao kao bolji tenisač. Iako je morao spašavati 7 break lopti, meč je završio rutinski u dva seta i osvojio je svoj prvi naslov iz serije 500 iz 12. pokušaja i prvi nakon Monte Carla prošle godine.

Specifičan profil tenisača

Zanimljivo je osvrnuti se na Tsitsipasov igrački profil i način na koji je došao do osvajanja Dubaija. Na samom početku karijere, kada je bio još relativno nepoznat široj teniskoj javnosti probijajući se do samog vrha svjetskog tenisa, krasio ga je dobar i pouzdan servis te vrhunski forehand kojim je diktirao i najčešće završavao poene. Uz te igračke kvalitete, krasio ga je dovoljno velik stupanj mentalne stabilnosti kao i uvijek poželjna doza mladenačke neustrašivosti zbog koje je uspio pobijeđivati tenisače iz samog svjetskog vrha, uključujući Đokovića, Nadala i Federera. Zbog svega toga okarakteriziran je kao netko tko bi, između ostalog, trebao konkurirati za najveće stvari u svijetu tenisa i samim time boriti se za tron jednom kada se Velika Trojka umirovi.

Međutim, tada su počeli problemi. Istina, igrao je Tsitsipas dva grand slam finala, osvojio završni masters, tri puta Monte Carlo te je došao do trećeg mjesta na ATP ljestvici što su vrhunska postignuća koja su za većinu ostalih tenisača nedostižna. No, kako je vrijeme odmicalo, njegove igračke mane su sve više dolazile do izražaja. Jedan od njegovih zaštitnih znakova - jednoručni backhand - postao je kritičan. Protivnici su ga napadali kako god su htjeli; bilo u izmjeni s osnovne linije, bilo servisom. To je prouzrokovalo u Tsitsipasovoj igri domino efekt - protivnici su znali gdje je najslabiji, on se pokušao prilagoditi i raditi na tom backhandu, no time je samo stvorio još veći problem jer su odjednom i njegova oružja u vidu servisa i forehanda počela patiti što ga je dovelo u začarani krug. Svaki novi poraz, posebice od igrača objektivno manje kvalitete rušilo mu je samopouzdanje, a istodobno nije više bio konkurentan tenisačima iz svjetskog vrha. Tako je Tsitsipas u kratkom roku prošao put od nadolazeće superzvijezde do limitiranog tenisača i redovite mušterije tenisačima iz svjetskog vrha.

Dodatne probleme je napravio i nesređen odnos između njega i njegovog oca Apostolosa koji mu je dugo vremena bio trener. Jako dugo je Apostolos imao veliki utjecaj na sina ne dopuštajući dotok novih ideja koje će oplemeniti njegovu igru. Tako je Apstolos često inzistirao na igranju jako velikog broja turnira čime bi Stefanos na one najveće ponekad dolazio umoran i indisponiran što je imalo velikog utjecaja na loše rezultate. Isto tako, pod njegovim vodstvom, Stefanos igrački gotovo da nije napredovao od vremena kada je počeo ostvarivati prve zapaženije rezultate, naprotiv, počeo je stagnirati i sve češće otvoreno pokazivati frustracije zbog očeva uplitanja u vlastitu karijeru. Sve je to dovelo do raskida suradnje prošle godine.

Dubai kao putokaz za nastavak sezone       

Na turniru u Dubaiju neke stvari u Tsitsipasovoj igri su se promijenile. Na trenutke je počeo podsjećati na onog starog igrača koji je ne tako davno impresionirao teniski svijet svojom pojavom. Njegov prvi servis je ponovno postao udarac na koji se može osloniti u većem dijelu meča. Forehand je ostao ubojit i referentna točka oko koje Tsitsipas mora graditi svoju igru. No, najveću promjenu doživio je toliko puta kritizirani backhand. Na putu do naslova, Tsitsipas ga je udarao brže nego inače, s više spina i što je najvažnije - od udarca kojeg su svi napadali ne samo da je prestao biti slabost nego je postao i oružje. To se najbolje vidjelo u brojci winnera koje je Tsitsipas njime pogodio, posebice backhand paralelom.

Naravno, ovih pet mečeva u Dubaiju je jako mali uzorak da bi se donio nekakav precizniji sud o Tsitsipasovom napretku, no ovaj turnir mu mora poslužiti kao putokaz za nastavak sezone. Nakon dugo vremena lutanja, konačno je dobio jasnu sliku kakav stil treba gajiti - agresivan tenis s forehandom i servisom kao najvažnijim oružjima, a ako backhand uspije zadržati čak i na nešto slabijem nivou nego na ovom turniru i barem spriječiti protivnike da ga olako eksploatiraju, Tsitsipas ima velike šanse ne samo zadržati se na devetom mjestu ATP ljestvice nego i ozbiljno zaprijetiti samom vrhu svjetskog tenisa.