Gdje smo sad?

Hajdukova sezona se ponovno bliži kulminaciji u periodu kao što je bio slučaj i prošle godine. Iako već poslovična mantra o tome kako 2 utakmice ne rješavaju prvenstvo ima svoje uporište u zdravom razumu jer 2 utakmice definitivno neće osvojiti prvenstvo, u 2 utakmice se definitivno može izgubiti prvenstvo. Većina hajdučkog puka i svi kojima Hajduk nešto znači su, pod utjecajem rezultata kluba od početka polusezone, u agoniji bezdušnosti i lebdećeg stanja između osjećaja nemogućnosti ozbiljnog konkuriranja borbi za naslov prvaka te s druge strane slabašnom održavanju u istoj lošim rezultatima konkurenata i negledljivim, povremenim pobjedama Hajduka. 

Sve to moglo bi se promijeniti u sljedećih 7 dana. Hajduk, u gustom rasporedu u subotu igra domaću prvenstvenu utakmicu protiv Osijeka, u srijedu domaću kup utakmicu protiv Rijeke te u sljedeću nedjelju gostuje na Maksimiru u "Vječnom derbiju". U samoj utakmici protiv Osijeka Hajduk ima najveće šanse za pozitivan ishod, ali Osijek dolazi ojačan povratnicima od ozljeda i kartona na Hajduk koji je vjerojatno u gorem padu morala od Osijekove svlačionice. U slučaju najgoreg scenarija, remija ili poraza od Osijeka, ispadanja u kupu od rasprodane, ali žilave i ozbiljne Rijeke te poraza od Dinama na Maksimiru, Hajduk se potencijalno može naći na kraju sljedećeg tjedna na 3. mjestu na ljestvici sa 2-3 boda manje od Dinama, iza Rijeke te gotovom sezonom u Kupu. Za neke klubove to možda ne bi bila gotova sezona, ali poučeni iskustvima iz prošlosti, znamo da Hajduku kad krene nizbrdo, onda je ispred njega provalija bez dna.

Gennaro Gattuso

U kontekstu loših rezultata zadnjih 11 kola u kojima je Hajduk osvajao tek nešto više od 1.2 boda po utakmici sve je veće nezadovoljstvo hajdučkog puka vođenjem ekipe od strane Gennara Gattusa. Pa se tako, između ostalog često može čuti kako je Gattuso prevara od trenera, koji je, eto slučajno, bio trener redom Napolija, Milana, Marseillesa i Valencije te ima iskustvo od preko 200 vođenja utakmica u Ligama petice. Gattusov utjecaj na ekipu se posprdno svodi na trenera koji je samo uveo disciplinu, a momčad nema nikakve ozbiljne automatizme nakon 22 kola prvenstva. Je li to uistinu tako?

Možemo se prije svega svi složiti kako Gattuso definitivno nije trener najvišeg ranga europskog nogometa, a kao takav sigurno ne bi mogao završti kao trener Hajduka. No ono što se također može ustvrditi da je Gattuso pokušao od ekipe izvući najbolji mogući učinak kroz nešto što smo već vidjeli da je funkcioniralo na određene periode. Naime, vraćanjem u prošlost, sjetit ćemo se da je trener Ivan Leko, nakon niza loših rezultata u klubu i prisilnom vraćanju na varijacije postave 4-2-3-1 i 4-3-3, izgradio jednu defanzivno stabilnu ekipu čija se igra zasnivala na dobroj prevencijskoj igri, sigurnom građenju napada preko bokova uglavnom davajući Krovinoviću ulogu dubokog razigravača s lijeve strane, ubacivanje Melnjaka kao dodatne opasnosti za protivničke obrane te komplementarne Livaju i Pukstasa (na početku i Mlakara) koji su napadačkoj fazi upotpunjavali jedan drugog sa različitim karakteristikama u igri. Takve postavke igre, skupa sa kasnijim pojačanjem Žaperom pružile su priliku Leki da ostvari impresivne nizove u kojima je u zadnjih 14 utakmica sezone 22/23 nanizao 10 pobjeda u prvenstvu i kupu sa samo jednim porazom od Rijeke. U sljedeću sezonu, Hajduk je ušao još jače, pa je tako u prvenstvu pobijedio u prvih pet utakmica te do prodaje Mlakara i ozljede Pukstasa izgledao kao izuzetno stabilna ekipa.

No ono što razlikuje Lekinu ekipu iz sezone 23/24 i Gattusovu ekipu danas su nekoliko stvari. Prvo, stoperski par Šarlija i Uremović je u prvoj polusezoni djelovao kao najbolji stoperski par lige. Drugo, zdravi Žaper se brzo uklopio u postavke i dobrim čitanjem igre često prekidao protivničke tranzicije u začetku. Treće, Pukstasova forma je bila na visokoj razini te je njegovo nadopunjavanje Livaje bio ozbiljan napadački alat skupa sa zdravim Melnjakom i njegovim priklučivanjem iza leđa protivničkih stopera. Danas, s druge strane, Gattuso ima solidan stoperski par Prpić-Uremović koji je definitivno bolji u iznošenju lopte, ali nema ni sigurnost ni stabilnost koju su Šarlija-Uremović tada imali. Žaper je povratnik od ozljede i još nije odigrao ni minutu u prvenstvu, a šestice za to vrijeme igraju Krovinović i tehnički potkovani, ali inertni Rakitić. Pukstas u Gattusovim očima ne igra ozbilju ulogu, Diallo prema naprijed ne donosi ono što je Melnjak donosio, a najveće pojačanje polusezone koristi kao osigurača Diallu.

U takvim postavkama igre, bez obrambene stabilnosti i bez prepoznatljive igre u napadu, Hajduk jednostavno nema nikakve šanse za borbu s Dinamom, a postaje žrtva po tko zna koji put trenera sa egom koji zasigurno ima kvalitetu, ali na silu provodi vlastite zamisli (čitaj Tudor).

Što nam preostaje?

Glavno pitanje koje muči svakog hajdukovca. No neosvajanje prvenstva ne mora značiti raspad sistema. Ako će to značiti sve izgledniji sporazumni raskid sa Gattusom, ja osobno vidim priliku u konačnom dovođenju trenera, koji Hajduka neće koštati suho zlato, a postavit će ekipu na drukćčiji način. Takvih trenera uistinu na tržištu ima, Goran Tomić je bez kluba, Ante Šimundža ima ugovor do kraja sezone, a Matjaž Kek kao mokri san velikog dijela hajdučkog puka je također možebitna opcija. Uz jezgru igrača koji vjerojatno ostaju i ovog ljeta u Hajduku (Lučić, Uremović, Melnjak, Diallo, Krovinović, Kalik, Žaper, Šego i Livaja) može se složiti ozbiljna ekipa za napad na europu i bitku za prvenstvo s manje oscilacija i borbu do samog kraja.