Tragično bi bilo započeti svoj prvi tekst otrcanim Einsteinovim citatom o ludosti i očekivanju različitog raspleta ako neprestano ponavljaš istu stvar, no ne vidim bolji uvod.
Hajduk iz godine u godinu ponavlja slično, rasteže proračun koliko može, dovodi najbolje sto se može u datim okolnostima, te nekim klasičnim pristupom, pokušava osvojiti naslov. Postoje pozitivne tendencije, iako donekle rezultat neimaštine, poput forsiranja dovođenja igrača bez ugovora - iz Soccernomics znamo kako je korelacija između troška plaća rostera i konačnog poretka najveća pa je fokus na slobodne igrače potpuno legitiman.
A sada dolazimo do problema i motivacije za autorovu agoniju, ukoliko Dinamo u 2023. troši na place igrača otprilike 21 milijun eura po sezoni, a Hajduk oko 12 milijuna - a oba kluba imaju isti klasični modus operandi nogometnog kluba na periferiji, ako asteroid ne pogodi Zagreb ili se Dinamo ne odluči samouništiti u dvorskim borbama, epilog je već na početku sezone poprilično odlučen. Pogotovo danas kada Dinamo iza sebe ima LP, a Hajduk mora sanirati rupe u proračunu stvorene prošle sezone.
Stoga, Hajduk, kako bi bio kompetitivniji, mora na neki drugi način stvoriti prednosti, mora nešto raditi drugačije nego Dinamo. Po meni, jedina Hajdukova nada je promjena paradigme, promjena kulture kluba. Jakobušić, koliko god podigao klub u određenim segmentima, snosi veliku odgovornost što ovaj proces nije uopće uznapredovao. Predsjednik uprave koji sam dovodi igrače nije sustav, nije promjena, nego stihija, a stihija neće nadoknaditi bar 10 milijuna eura razlike.
Ključno, o kakvoj to imaginarnoj kulturi pišem? Hajduku treba stručni fanatizam!
Svojedobno je Milan napravio revoluciju kada je sve igrače poslao zubaru jer su utvrdili korelaciju između ozljeda i karijesa. Marginal gains moraju postati Hajdukov etos. Hajduk ne može plaćati igrače kao Dinamo, ali zasigurno može platiti trenera juniora duplo više nego Dinamo. Hajduk može poslati trenere od pionira nadalje širom svijeta, Hajduk može platiti nekog tamo Rangnicka pa da ovaj održi seminar svim trenerima u klubu, Hajduk mora ulagati drugačije. Hajduk može baštiniti kulturu znanja, stvoriti sistem internog napredovanja u kojem će se nagrađivati stručni fanatizam, praćenje trendova, eksperimentiranje, implementacija znanja iz drugih sportova. Hajduk može strukturirati data department pa tamo zapošljavati programere, ako ćemo biti još luđi primjerice i eksperimentirati s primjenom AI-a.
Hajduk nema proračun za dovesti standardno krilo iz Serie A, ali vjerojatno može dovesti analitičara neke od ekipa Seria A; Hajduk možda nema proračun za dovesti standardnog beka iz Ligue 1, ali može ponuditi kompetitivne uvjete skautu iz Ligue 1. Hajduk može probati dovesti osobu koja ima iskustvo rada u data departmentu primjerice nekog Brentforda, pa ga okružiti s par mladih matematičara, programera. Hajduk može imenovati jednog perspektivnog trenera glavnim za prekide pa zatim konstantno ulagati u edukaciju istog. Southgate, kolika god trenerska rupa bio, imao je top prekide, koji su medu ostalim bili inspirirani američkim nogometom - to je razmišljanje out-of-the-box. Danas, Hajduk umjesto da izvodi prekide poput Arsenala, od Gorice prima gol iz kornera poprilično sličnog Arsenalovoj šabloni.
Investiranje u stručni kadar, iako financijski manje, može donijeti dosta vise nego ugovori Trajkovskog, Vadisa i sličnih akvizicija pogotovo kroz duži vremenski period. Samo odšteta plaćena za Bambu iznosi 700k eura, primjerice ukoliko on nastavi sa sličnim učinkom kao do sada, vrijedi li vise platiti top skauta 500k za dvije sezone pa barem pokušati izbjeći novog Bambu iduće godine?
Ipak, sve navedeno mi se pomalo čini i uzaludnim, jer pitanje što će znanje ako ga nemaš gdje prenijeti? Dva pomoćna terena plus Stobreč nisu ni približno dovoljno za klub poput Hajduka. Stoga, svaki idući predsjednik uprave koji u mandatu ne pomakne Infrastrukturu s mrtve točke je neuspješan, makar osvojio kup ili dva. Bez infrastrukture nerealno je očekivati uspjeh na duge staze. Bez infrastrukture sve teže će biti privuci stručan kadar, a kamoli igrače. Ako nakon GG ostane samo svijest o tome gdje je ovaj klub po pitanju infrastrukture, blizi Partizaniju nego osrednjem Danskom prvoligašu, možda konačno prestane biti periferija.
Zaključno, sve dok Hajduk igrače plaća bar 30-40% posto manje nego Dinamo, a interne kompetencije nisu značajno veće, ako uopće i jesu; jedino sezona u kojoj će se poklopit 100/100 faktora može donijeti titulu, a to je freak accident. Nažalost, ono sto Hajduk čini Hajdukom je i njegovo prokletstvo - ljubav je spasila klub pred Banovinom, no ta ista ljubav je i opsesija. A tamo gdje opsesija vlada, nema strpljenja, a bez strpljenja nema ni dugoročnog planiranja i rasta koji zahtijeva kontinuitet.
A možda se i varam, pa napaćeni brat Diallo u svibnju škaricama na Šubićevcu u 96. minuti donese titulu.
Tribina je zajednica sportskih analitičara, komentatora, novinara i ljubitelja sporta!
Reakcije na komentar
Sviđa mi se
Ne sviđa mi se
/Reakcije na komentar
Sviđa mi se
Ne sviđa mi se
/Reakcije na komentar
Sviđa mi se
Ne sviđa mi se
/Reakcije na komentar
Sviđa mi se
Ne sviđa mi se
/Reakcije na komentar
Sviđa mi se
Ne sviđa mi se
/Reakcije na komentar
Sviđa mi se
Ne sviđa mi se
Mene kod Nikoličiusa najviše smeta stalna mantra o karakternim pojačanjima, sad vidimo karakter bar dvojice (Ben i Dajaku). Ako imaš manje para, legitimno se kockati s problematičnim momcima. Nemaš budžet za dovest nekoga tko zna, a još k tome ima odlične karakterne reference, ali onda te nitko puškom ne tjera stalno se hvalit karakterom pridošlica.
Sve u svemu, ne mislim da je napravio posao za kojim ćemo plakat noćima, ali ne mislim i da je bio najveća prevara u povijesti kluba.
Reakcije na komentar
Sviđa mi se
Ne sviđa mi se
/Reakcije na komentar
Sviđa mi se
Ne sviđa mi se
/Kalinić je do ozljede bio neprikosnoveni prvi vratar i došao je kao veliko pojačanje, međutim, ozljedom je to otišlo u krivom smjeru. Krovinović, koliko god ga pokušavao ti obezvrijediti i minimizirati njegov doprinos ekipi, jedan od najstandardnijih igrača ekipe već 3-4 godine zaredom. I Diallo i Moufi su se pokazali kao odlični igrači u defanzivnom dijelu igre, s nažalost ograničenim mogućnostima prema naprijed. A tek ovo navođenje Brekala jasno pokazuje tvoje (ne)razumijevanja konteksta dovođenja igrača.Dalje, isto tako kao što obezvrijeđuješ dokazane prvotimce ekipe koji su i u ovom jesenskom dijelu prvenstva pokazali svoj značaj, toliko dižeš u nebesa masu igrača na temelju ničega. Šegi je tek 4. klub bio sretan (i to tek ova polusezona, ono prije je očito sve zaboravljeno). Teklić je odigrao jednu jedinu dobru sezonu u dosadašnjoj karijeri. Skorup isto tako i to tek sad u Borcu iz Banja Luke. Zaboravljaš da je Jairo odbio dobar deal i odlazak u Kazakhstan i nakon toga propao da su ga se morali rješavati jer nije mogao vratiti formu. Dalje, potencijalna pojačanja koja su doveli ostali klubovi su isto za veliku raspravu. Jer osim Fruka i Jankovića, koje si mogao vidjeti u HNL-u i znao si koliko mogu/ne mogu, sve ostalo je teška pizdarija. Jurišić je bio prekobrojan u Rijeci i odigrao jednu polusezonu u Muri prije svog transfera u Osijek. Majstorović se vraćao nakon strganih ligamenata. Ekong nije bio standaran u Empoliju, nije ni bio ekstra klasa u Istri i sad ga opet nema na mapi u Italiji. Mitrovski je odigrao tek nešto malo u Sportingu.
Daleko od toga da je Nikoličius bio najbolji SD u povijesti nogometa, ali ovo što se radi, a to je cherry pickanje igrača, transfera i to iz perspektive današnjeg dana, a ne dana u datom trenutku, je baš teški bezobrazluk.
Reakcije na komentar
Sviđa mi se
Ne sviđa mi se
/