Sinoć je završeno Svjetsko rukometno prvenstvo na kojem je Hrvatska nakon 12 godina došla do svjetske medalje. Prije prvenstva sam napisao da imamo potencijala, ali da je pitanje možemo li ga iskoristiti na najbolji mogući način. Iako naši igrači, izbornik i stručni stožer zaslužuju sve moguće pohvale, ovaj tekst je posvećen samo jednom od njih, prvom među jednakima, čovjeku koji je 19 godina nosio ovu reprezentaciju - Domagoju Duvnjaku.

Za početak, vratimo se u 2006. godinu. Tada je izbornik Lino Červar za Europsko prvenstvo u Švicarskoj pozvao golobradog 18-godišnjeg mladića za kojeg je u to vrijeme najbolji igrač svijeta Ivano Balić rekao da je bolji od njega u tim godinama. Duvnjak nije imao veliku minutažu, ali je pokazao što se od njega može očekivati u budućnosti.

Devet medalja, ali bez zlata

2009. godine na domaćem terenu Duvnjak po prvi put ima jednu od naslovnih uloga. Nezaboravna je njegova ukradena lopta u 45. minuti finala s Francuzima koja je zapravo bila zadnji pucanj naših u tom finalu urezanom u sjećanje svih ljubitelja rukometa u Hrvata. Nakon osvojenog srebra i sjajne igre, nitko nije ni slutio da taj tada 21-godišnji igrač, koji je upravo otišao u najbolju ligu svijeta, nikada neće osvojiti zlato s Hrvatskom. Ali, upravo to se dogodilo. Uslijedile su godine pehova, nesretnih ispadanja, ali i sjajnih utakmica koje su najčešće bile dovoljne za srebra i bronce, a ponekad samo za sedma, osma i deseta mjesta. 2018. godine na domaćem terenu je sve bilo spremno za labuđi pjev jedne generacije hrvatske reprezentacije, ali sve je otišlo po zlu već 9 mjeseci prije početka samog natjecanja kada je Dule morao na operaciju koljena, Uspio se vratiti, ali napor je bio prevelik te je već u prvoj utakmici zbog nove ozljede otpao za ostatak prvenstva.

Dvije godine kasnije Hrvatska je na europsku smotru otišla s nikad manjim očekivanjima i u sastavu čiji je krajnji domet trebao biti drugi krug. Međutim, svjedočili smo ponajboljem prvenstvu nekoga igrača u povijesti rukometa (slično kao Gidsel ove godine). Kapetan je vukao svoju reprezentaciju u obrani i u napadu, zaslužio titulu najboljeg igrača turnira, ali ni to nije bilo dovoljno za toliko željeno zlato koje mu nedostaje. Uslijedile su godine lutanja u kojima nismo bili konkurentni da bi onda na oproštaju ponajboljeg rukometaša u našoj povijesti napokon odigrali turnir za pamćenje.

Od početka smo znali da gledamo posljednje Duvnjakove utakmice za reprezentaciju. Sve je najavio nakon Olimpijskih igara u Parizu i time ovom natjecanju jođ više dao na značaju. Sve je išlo prema planu do te utakmice s Argentinom kada ga je opet list izdao. Iako su prognoze bile pesimistične, Dule se vratio već tjedan dana kasnije u utakmici s Islandom. Bilo je nevjerojatno vidjeti stanje reprezentacije s njim u sastavu i bez njega. Protiv Egipta naši igrači su bili izgubljeni, potišteni, a protiv Islanda su pokazali nevjerojatnu energiju koja je karakterizirala onu reprezenatciju iz 2000-tih. Hrvatska je nošena fenomenalnom atmosferom i sjajnom igrom uspjela ući u novo finale u kojem je danski Dream Team jednom zauvijek ugasio Duletovu želju za zlatom i završio njegovu reprezntativnu karijeru.

Najveći u povijesti

Iako nikada nije osvojio zlato, Domagoj Duvnjak ostat će upamćen kao jedan od najvećih, a po mnogima i najveći hrvatski rukometaš svih vremena. Ne govorim ovdje samo o kvaliteti igrača, već o ljudskim vrijednostima, borbenosti, požrtvovnosti i činjenici da nitko u povijesti nije 19 godina bio nositelj hrvatske rukometne reprezentacije. Jučer je završila jedna duga i uspješna era hrvatskog rukometa čiji je Duvnjak bio glavni protagonist. Ozlijeđen, bolestan ili umoran, nikada ga ništa nije spriječilo da nosi ovu reprezentaciju do nevjerojatnih visina. Iako nije otišao sa zlatom, na kraju karijere je vratio rukomet tamo gdje pripada i od domaće publike se oprostio na najbolji mogući način - pobjedom nad Francuzima u punoj Areni nakon koje ga je 15 tisuća Hrvata ovacijama ispratilo s terena.

Hvala ti Dule na svemu što si dao hrvatskom rukometu. Nadamo se da su ovi novi klinci naučili što znači hrvatski dres i da će tvoje vrijednosti zadržati u idućim godinama. Sad te čekamo kao direktora. Nikad zbogom Domagoj, samo doviđenja...