Sportska kultura u Hrvata

Piše: Vice

23.01.2025., 16:55 5 min 10

Negdje u Kölnu postoji jedan dragi, danas već 81-godišnjak, s kojim sam neko vrijeme imao poslovnu suradnju. Neću reći da je prerasla u prijateljstvo, jer prijatelj je za mene velika riječ i osoba, ali slagali smo se ja i Helmut iako je razlika u godinama bila ogromna. Mislim da smo si "legli" u svakom pogledu, ali nogomet je taj uzajamni respekt i simpatiju dodatno pojačao. 

Helmut je vatreni navijač Schalkea, iako je, što uvijek rado ističe, rođen i odrastao u Kölnu. Gdje god smo zajedno bili i nakon, uoči, ili za vrijeme nekog sastanka otišli "na kavu", on bi naručio "Kölsch", popularno pivo iz njegovog rodnog grada. "Kako je netko tko je toliko ponosan na svoje rodno mjesto mogao postati navijač Schalkea?" pitao sam ga jedne prilike. "Ne znam, to je jednostavno tako od rođenja. Otkako znam za sebe, navijam za rudare!"

Često smo razglabali o nogometu. Jedne prilike upoznao me sa kompletnom momčadi Schalkea i trenerom Stevensom, jer Helmut kao dugogodišnji član i pretplatnik ima nekakav status u tom klubu. Pričao mi je o Splitu i utakmici koju su njegovi plavi odigrali protiv Hajduka 1997. godine, kako ga je tada oduševila Hrvatska iako su tragovi rata još bili svježi. Toliko, da je nakon utakmice ostao 10-ak dana na turneji po Lijepoj Našoj. 

Nazovem ga tako jednog petka, i naravno da sam razgovor počeo sa njegovim miljenicima: "Ideš li auf Schalke sutra Helmut?" "Natürlich mein Jung" odgovorio je kratko svojim tipično kelnskim naglaskom. Naravno mali, mladiću, klinjo. Slobodno prevedeno. "Čekaj, s kim ono sutra uopće igrate?" pitao sam ga, jer stvarno se u tom momentu nisam sjetio. "Nemam pojma. A i ne zanima me previše. Ja idem gledati Schalke!"

Otišao je u mirovinu dok je njegov omiljeni klub još bio u Bundesligi. Ne čujemo se više tako često, ali povremeno se sjetim da ga pozovem i upitam za zdravlje. I danas, sa preko osamdeset godina na leđima, ide na doslovno svaku utakmicu svoga kluba koji je u međuvremenu po drugi put postao drugoligaš! Jer, on ide gledati Schalke, a ne protivnika!

Sjetio sam se Helmuta sinoć dok sam gledao utakmicu svjetskog rukometnog prvenstva. Jest da smo "to" već imali kod nas, a imat ćemo vjerojatno još poneki put u budućnosti. Znam, termin utakmice usred tjedna u 18 sati, nisu ni ulaznice baš jeftine, protivnik je bio kakav je bio... Kao i uvijek tisuće izgovora, tisuće razloga za ne otići na tekmu. I u redu je, jebiga, ne moraju stadioni i dvorane biti pune. Ali kada treba pametovati, kada treba objasniti Daguru, prije njega Lini ili Željku, Zlatku ili Slavenu, Jasminu ili Josipu, kako to treba igrati rukomet, nogomet, košarku, onda svi znaju i svi prate taj sport. 

Doček nakon medalje, po mogućnosti zlatne? Eeee, tu me zovite. Mahanje zastavom na skijalištu kada Zrinka Ljutić ima šanse pobijediti? Bravo, to želim! Podržati luzere koji su dva dana prije izgubili protiv Egipta? Nisam blesav! Ma 'ko im j**e mater, ne dolaze ni oni mene gledati dok radim! 

Često se volimo hvalisati kako smo "mi" sportska nacija. Statistički gledano, na razini EU imamo najviše pretile djece, a najmanje odraslih koji se bave bilo kojom vrstom sporta. Trčanjem, vozanjem bicikla, plivanjem, bilo čime. 

Ne, mi nismo sportska nacija, nego nacija koja voli pobjednike! Kada pobjeđuju, onda su naši sportaši "mi". Onda smo veliki domoljubi, oblačimo se u kockice i ponosno mašemo trobojnicom. Ali kada našim sportašima ne ide kako smo mi zamislili, onda im j... majku. I to se ne udostojimo da pođemo da im to poručimo na licu mjesta, nego preko društvenih mreža. Ili uz osmu kavu u kvartovskoj ili seoskoj birtiji. Tada nam Ivica Kostelić, ej, čovjek koji ima četiri olimpijske medalje, ništa drugo neću spomenuti, postane sportaš koji se blamira. Da, u one njegove zadnje dvije sezone, kada je vozio za svoj gušt, i kada su izostale pobjede, čuo sam i takve opservacije! Od ljudi koji nikada u životu nisu obukli tenisice, da ne spominjem skije. A da i ne spominjem Marina Čilića, čovjeka koji je godinama bio u top 10 tenisača. Na svijetu! Ali pun je kufer seronja koji će ga opisati gubitnikom i onim koji gubi nemoguće. Pa im onda nije ni Hrvat. 

Sportska kultura u Hrvatskoj ne postoji. Ne postoje niti navijači, bilo klupski, bilo reprezentativni. Naravno, čast izuzecima kojih i u ovoj priči ima, ali su nažalost u manjini. I čast hajdukovcima koji pohode Poljud u velikom broju. Sve ostalo je spalo na više ili manje brojne navijačke skupine, te pojedince koji jednostavno vole svoj klub/reprezentaciju, i koji vole sport. 

I koji ne pitaju, kao što sam ja svog Schalkeovca Helmuta: "S kim igramo?" 

Za komentiranje trebaš biti prijavljen. Prijava Registracija

10 replika

  1. Josip Korda
    JoHayes13 Administrator
    • 26.01.2025., 11:16
    Top tekst. Hrvati vole uspjeh, a ne sport. Nažalost, tako je
    4
    4
    0
    • Obični fanatik
      • 29.01.2025., 07:46
      Ne treba puno priče za to dokazat, već samo ući na njuškalo i pogledat "poduzetništvo" u vidu prodaje karata za Francuze u polufinalu..
      1
      1
      0
    • Vice
      • 29.01.2025., 08:36
      Ili sinoć druga utakmica, Francuska - Egipat. 
      Ispravite me ako griješim, ali ulaznice vrijede za cijeli dan, ili? Znači tko je imao utakmicu za Hrvatska-Mađarska, vrijedila mu je i za Francuska-Egipat, ili? 
      Unatoč tome, na drugoj utakmici tribine poluprazne. Ma, tri-četvrtine-prazne ako ćemo biti do kraja iskreni. I kako onda pričati o ljubavi prema sportu ako nisi imao volje ostati pogledati drugu utakmicu, a imaš ulaznicu za nju? I kako pričati o skupim ulaznicama ako ćeš svjesno i namjerno propustiti drugu utakmicu?  
      0
      0
      0
  2. Pavao Sviben
    • 24.01.2025., 13:02
    Sportaši su zamijenili hajduke ili uskoke za koje bi navijali kada bi uništili turski konvoj, ali sami po sebi nemamo kulturu bavljenja sportom, a niti praćenja sporta. U konačnici sport je još jedino nacionalno ostalo u ovoj državi pa je i poligon ljudima za to, jer nema te dimenzije u kulturi, filmu, politici itd. 
    0
    0
    0
  3. Hrvatska
    maso
    • 24.01.2025., 10:33

    Sportska kultura u Hrvatskoj ne postoji. Ne postoje niti navijači, bilo klupski, bilo reprezentativni.

    Imam kolegu u Rostocku koji ide na sve utakmice FC Hanse, a na prvi pogled čini se kao čovijek koji neide dalje od svoje tipkovnice računala. U zadnje vrijeme dosta prati i odbojku, stalno objavljuje slike iz dvorane u svojem mjestu. To pokazuje tu sportsku (lokalpatriotsku) kulturu, a nju je definitivno lakše gratiti u uređenim mjestima i državama u kojima nije problem izdvojiti euro ili dva za napojnicu pa tako i 15 eura za ulaznicu.
    Većinu svojih rasprava najčešće svodim na novac, na primanja i davanja, tako ću i ovu repliku na članak. Jako je lako propovijedati o važnosti zdrave prehrane u đaka, a zaboraviti da je roditeljima koji imaju smjene od 10 sati jednostavno lakše ostaviti dijetetu 5 kuna u vitrini, da u školi pojede sendvič svaki dan. Isto tako je lako govoriti o praznoj dvorani, kada su jedine ulaznice na raspolaganju one od 60 eura, a sportske dječje tenisice u Decathlonu (Adidas) su po cijeni od 25,99 EUR.
    Prije koju godinu išao sam na dosta utakmica Lokomotive na kranjčevićevoj, zašto ne, vodio sam i prijatelje, najčešće i curu, tamo sam se prvi puta slikao sa Kordom i Mihom, prekrasne su to uspomene. Jednom prilikom sa nama je išla i sestra od cure, jer ionako nije imala šta raditi, a onda su cijene ulaznica skočile na 15 EUR. Sva sreća ja si to mogu priuštiti, ali na utakmice neću ići iz principa i radije pozovem ekipu u stan pa za 15 eura kupim čipseva i sokova.
    U konačnici, kad smo već kod te sportske kulture, pa nisu jednom kod mene doma kod roditelja došli gosti na kavu, piće i priču, a na kraju odgledali cijelu utakmicu Hrvatske rukometne reprezentacije i objašnjavali nama djeci kako se igra, a kako se ne igra rukomet. U većini slučajeva morali smo smanjivati stručne komentatore kako bi bolje čuli što naša susjeda/kuma/rodica ima za reći. Dan danas mi je žao Kopljara i svega izrečenoga od kume. Siguran sam da je ona odgledala te rtske otoke preko malog ekrana i strastveno navijala kao i prije 10 godina.
    3
    2
    1
    • Vice
      • 24.01.2025., 14:06
      Jasno je i meni da cijene ulaznica za pojedine događaje igraju ulogu. Vidi primjer Rijeke koja je prošlu sezonu bila negdje na 75% popunjenosti u prosjeku, a vidi sada kad ne može ni na 50%. Isto tako mi je jasno, i čak podržavam, da ljudi ne žele da ih se u zdrav mozak. Da imaš komfor kao na Allianz Areni, pa onda ajde inekako... sve stoji. Ali kako onda da se može otići u Kranjsku Goru i navijati za Zrinku sad, nekad Janicu i Ivicu? Ali samo ove godine, kada znaš da Zrinka ima šansu za pobjedu. Prošle godine nije bilo toliko Hrvata. Da ne spominjem Rusiju i milijun čartera 2018. ili neke druge događaje gdje se sumanuto tražila karta više kad bi naši došli do nekog polufinala. Znači, nije (samo) do novca. 
      I ponovit ću ponovno - čast izuzecima, da ne bi bilo da smo svi isti :) I naravno da Nijemci ne trebaju biti uzor, ali eto imao sam taj primjer bivšeg suradnika, a i činjenica je da kod njih o kojem god sportu se radi viđamo puna gledališta. 
      1
      1
      0
    • Hrvatska
      maso
      • 24.01.2025., 15:18
      Slažem se s tobom, da me nebi krivo shvatio. Zato sam odmah naglasio da ja ovu trenutnu situaciju gledam samo iz perspektive novaca.
      Imaš tu i slučaj gdje je kolega s posla kupio ulaznicu sebi i ženi pa na kraju on morao sjediti na stepenicama jer eto ulaznice.hr ne zna da su sjedalo 55 i sjedalo 56 u tom redu odvojeni ulazom (ne stepenicama, nego čitavim ulazom).
      Također lakše je izdvojiti 40-60 eura kad Hrvatska igra i pobjeđuje, a tada će se neko i iz Osijeka uputiti prema ZG areni. Sad kad sam pogledao, vidim da zapravo prodaju paket za sve 3 utakmice taj dan, a trenutno na raspolaganju su samo one od 90 EUR.
      Što se tiče Rijeke, baš je Jeličić jučer na podcastu spomenuo: "svi se žale na skupe ulaznice i preplate, imaju minus od 5 miliona, pa kad prodaju Galešića onda se navijači čude". Tako da, definitvino nije sve crno i bijelo.
      Prije koju godinu je Šapit spomenuo da su ga pred Cibonom pitali zašto samo ne prođe i to je komentirao u kontekstu toga da svi samo gledaju kako uštedjeti tih 20 kuna za ulaznicu, a ne razmišljaju da time daju podršku lokalnom klubu.
      3
      3
      0
  4. Obični fanatik
    • 23.01.2025., 18:26
    Istina je da smo kao nacija dosta strogi po pitanju sporta i navijanja i teško je generalno imati pozitivno mišljenje kad se nerijetko velikani diskriminiraju. Na meti su često veliki sportaši ili se o njima nedovoljno piše kao primjerice o Sandri Perković i mnogima koji su za hrvatski sport napravili toliko da ćemo možda jednom to shvatiti. Isto tako treba uzet u obzir činjenicu da smo u nekolicini sportova bili ili smo još uvijek ekstremno uspješni. Mi smo jako mlada država, a količina uspjeha koju smo nagomilali, neke veće i bogatije države mogu samo sanjat o tome. Zbog toga je standard visoko podignut od samih navijača, ali i sporta u Hrvatskoj u globalu. Iskreno mislim da je problem puno dublji od samog nepostojanja neke jače kulture. Ako naš sustav ne funkcionira i nije u mogućnosti pružiti djeci zdravu okolinu za sportski razvoj, tada oni nerijetko nastanu ogorčeni pojedinci koji kritiziraju (ne)uspjehe. Sport je surov i često nezahvalan, a Hrvatska je i dalje zemlja koja nije bogata pa se na to gleda kao mogućnost financijskog uspjeha. Potrebno je da sport postane nešto što je svakodnevna esencijalnost, samo tako će budući naraštaji naučit vrednovat vrhunske sportaše. 
    2
    2
    0
    • Vice
      • 23.01.2025., 19:24
      Razmaženi. Ja bih to tako nazvao. Ne strogi. 
      Uspjehe imamo, tj. imaju ih naši sportaši, ali ti uspjesi nisu plod nekog sustava ili toga što smo "sportska nacija", nego su pojedinci trudom, odricanjem i krvavim radom došli do nekih visina. Ali to je za neku drugu raspravu. Otići na utakmicu, podržati sportaša, za mene je stvar (sportske) kulture. Ako ti je imalo stalo do sporta, naravno. 
      I evo, nije da želim isticati sebe, ali sutra ću zapaliti 250 km u jednom smjeru da bih podržao rukometaše, razočaran što je dvorana jučer bila prazna. Uz odavanje časti onima koji su bili tamo. I jest, ulaznice su skupe, jasno mi je. Ali majka mu stara, pa svjetsko je prvenstvo! I ako Island pobijedi, a u ovom trenutku su favoriti protiv nas, neću fućkati niti j nekome majku. Otkud mi pravo? 
      3
      3
      0
    • Fuori gioco
      • 23.01.2025., 21:28
      Slažem se s Vicinom generalnom idejom o nepostojanju sportske kulture. Odlična usporedba s Njemačkom koja baš ima izraženu sportsku kulturu. Ali naravno da ima smisla i ovo što kaže Obični fanatik. Potrebno je stvoriti ozračje u kojem bavljenje sportom nije (samo) način dostizanja bogatstva nego nešto puno više. Sport je (1) zdrav i (2) dio kulture. Bez pridjeva "sportske". Otići na utakmicu rukometna prvenstva jednako je kulturan događaj kao i otići u kazalište na dramski komad. Mi to nikako da shvatimo.
      3
      3
      0

Novi komentari Više

Novo na kanalu Otvori

Top 10

Tribina.hr portal

Tribina je zajednica sportskih analitičara, komentatora, novinara i ljubitelja sporta!

Josip Korda je podatkovni analitičar i nogometni skaut, koji je uz Tribina podcast od njegovih početaka. Kao podatkovni analitičar radi u IT industriji, dok u nogometu radi kao skaut i konzultant, a trenutno je skaut za FK Sarajevo.
Josip Paušić je nogometni analitičar koji je radio u stožerima Rijeke i Gorice. Godinama je bio vanjski stručni suradnik sportske redakcije HRT-a na emisijama vezanim za velika nogometna natjecanja, a tri godine je radio kao urednik emisije Lige prvaka i glavni urednik sportskog kanala PlanetSport.
Mihovil Topić je nogometni analitičar, kolumnist i suradnik nekoliko konzultantskih tvrtki specijaliziranih za napredne metode skautinga i moderne tehnologije koje sve više pronalaze svoje mjesto u nogometu. Godinama kombinira angažman u medijima i rad s nogometnim klubovima. Ta dva elementa kombinira i na Tribini.

Social