Rukomet je u Hrvatskoj najpopularniji u siječnju, no za postaviti dijagnozu stanja u kojem se nalazi naš rukomet potrebno je detaljnije praćenje od reprezentacije, domaćih liga pa do mlađih dobnih uzrasta.

Svi se možemo složiti da je po rezultatima naše reprezentacije hrvatski rukomet u padu. Pitanje je zašto je to tako? Kao ogledalo našeg rukometa bolje bi bilo pogledati situaciju u klupskom rukometu. Zagreb se nakon godina lutanja uspio vratiti na kartu Europe kao neki faktor, Nexe je u remontu ekipe gdje je ovu sezonu počeo s potpuno novom ekipom naspram one od prošle sezone, a ostali klubovi u Premijer ligi konkurentni su za išta osim pukog preživljavanja. Tu u određenim situacijama možemo izuzeti Sesvete koje su najstabilniji klub iza Zagreba i Nexe-a. Premijer liga možda nije kvalitetom jaka liga pa bi logika bila da se barem onda naši mladi igrači razvijaju, no onda pogledamo kakvi klubovi igraju u najjačem rangu hrvatskog natjecanja. Dosta klubova u Premijer ligi nemaju svoj omladinski pogon koji je konkurentan na razini države te tu možemo tražiti jedan od razloga zašto je naš rukomet u padu. Ako naša domaća liga ne proizvodi igrače, kako možemo očekivati da reprezentacija bude konkurentna. Nitko ne garantira da će ti igrači postati svjetske klase kao Duvnjak, Cindrić i Martinović, ali moguće je da će postati solidni europski igrači koji će se tehničko-taktički uklapati u plan igre te olakšati posao našim zvijezdama.

Što se tiče same reprezentacije, svake godine slušamo da ćemo igrati čvrstu obranu i brzi napadački rukomet. Zašto od Željka Babića Hrvatska igra oscilira i ne prati moderne trendove? Bilo bi glupo pričati kako naši igrači ne trče dovoljno i ne trude se dovoljno, no to nije istina. Većina igrača koji su u reprezentaciji igra u Bundesligi ili klubovima koji igraju u europskim natjecanjima gdje je potrebna brzina, snaga i intenzitet. Dolaskom na izborničko mjesto Line Červara nakon Željka Babića, naša igra je počela biti improvizacija. Lino je veliki rukometni stručnjak, no stigle su ga godine i ne gaji modernu i brzu igru. Hrvatska je pod Linom igrala čvrstu i dosta dobru obranu zbog koje je dolazila do rezultata pod njegovim vodstvom, ali napadačka igra je bila improvizacija i daj loptu Duvnjaku, Cindriću ili Karačiću pa što oni naprave.

Svi izbornici nakon Line nisu uspjeli uspostaviti nikakvu drugačiju igru iz razloga što pokušavajući poboljšati napadačku igru, obrana je morala trpjeti, jer Hrvatskoj u određenim fazama igre fale igrači koji mogu igrati jednako kvalitetno i obranu i napad. Tu za primjer možemo uzeti Ivana Martinovića, igrača svjetske klase koji je izrazito napadački igrač, no s njim u obrani imamo slabu točku koju protivnici najčešće napadaju te protivnici dolaze do lakših prilika za gol. Prosječni gledatelji to možda neće prepoznati, no u rukometu ne mora biti kriv igrač u obrani kraj kojeg je protivnički igrač zabio gol, nego treba gledati kako protivnička ekipa napada i na kojoj strani nakon napada žele stvoriti višak. To se moglo vidjeti kao problem u igri naše reprezentacije na OI gdje ako jedan igrač pogriješi u obrani na halfovima, naš centralni dio obrane to ne stigne zatvoriti te se stvori višak na kontra strani ili na pivotu.

Nadu u dobar rezultat na ovom natjecanju možemo temeljiti na stručnosti našeg izbornika i vjeri da je posložio igru najbolje što je mogao te da će ga igrači ispratiti i dati srce na terenu. Hrvatska ima kvalitetu za ući u borbu za medalje, no igra mora biti puno bolja nego na OI i treba biti konstantna bez crnih rupa. Dobrim rezultatom na ovom natjecanju ne bismo mogli pričati kako je Hrvatska ponovno postala svjetska velesila, kako znaju nakon dvije dobre utakmice naglašavati bivši reprezentativci koji već godinama ne sudjeluju u bilo kakvom radu našeg rukometa. Dobrim rezultatom Hrvatska bi dobila poticaj da unaprijedi rad s mladima i potakne djecu da se krenu baviti rukometom.