Često posljednjih godina slušamo mantru o najboljem HNL-u svih vremena. S obzirom da sam nogomet poceo pratiti u neka romanticnija vremena, dok se jos moglo "nabosti na petokraku" na dresu voljenog mi kluba (moglo se i na petokrake nekih drugih, katoličkijih klubova), a HNL pratim od prve sezone, odnosno proljeca 1992., to je tvrdnja koja mi prilicno para uši.
Jasno je da postoje ozbiljni argumenti koji guraju vodu na mlin takvim tvrdnjama. Prije svega, radi se o financijskoj stabilnosti klubova danas, u odnosu na ratno i postratno razdoblje. Igrači su danas zasticeniji, ne događa se, ili se rijetko događa da svoja potrazivanja moraju izboriti u beskonacnim sudskim procesima, u nekakvim nagodbama gdje se odricu velikog dijela potrazivanja, ne bi li dobili ista od obecanog potpisom ugovora. Također, medijsko pracenje lige danas je na neusporedivo vecoj razini. Tereni i oprema su bolji, a iako je infrastruktura jos uvijek rak rana hrvatskog nogometa, mora se priznati da je stanje neusporedivo bolje. Međutim...(slutili ste da u nekom trenutku dolazi međutim ili ali, sa znakovite tri tockice)
Kada uspoređujemo razlicite dekade, moramo stvari staviti u kontekst vremena. Cinjenica je da su klubovi bivse Jugoslavije, sve do raspada drzave igrali znacajnu ulogu u europskim kupovima. Hajduk je kroz osamdesete (do Marseille-a i suzavca) bio redoviti četvrtfinalist ili polufinalist Kupa UEFA/KPK, Crvena Zvezda prvak Europe, a neke uspjehe su biljezili i Partizan, Željezničar, Radnički. Nije ni Dinamo bas ispadao od liliputanaca, mada je ostao bez nekog znacajnijeg rezultata u Europi. Iz takve lige HNL je dobio Hajduk, Dinamo (HAŠK Građanski/Croatia), Rijeku, Osijek, te novopecenog prvoligasa Zagreb. Tu su također stabilni drugoligaši Šibenik i Cibalia. Dubrovnik (GOŠK Jug) je netom ispao iz Druge savezne lige u njenoj posljednjoj sezoni. Liga je popunjena manje-vise klubovima koji su u prethodnoj sezoni u nizim rangovima jugoslavenskog nogometa to zasluzili plasmanom (Zadar, Inker, Istra i Varteks) a u narednim godinama su u stalnim izmjenama sustava natjecanja, svoju priliku dobili i mnogi drugi, od kojih vrijedi istaknuti Segestu, Marsoniju, Hrvatski dragovoljac te Slaven Belupo koji je do danas ostao važan faktor u hrvatskom nogometu. Možemo reći da je raspadom "tamnice naroda" igrački najviše izgubio Dinamo koji je ostao bez najvise vaznih prvotimaca (Boban, Šuker, Besek, Shalla..) kao i Hajduk odlaskom Bokšića i Jarnija ali sa sjajnom generacijom mladih igrača koji kucaju na vrata prve momčadi (Rapaić, Erceg, Mornar, Računica...) pa je spomenute gubitke lakše nadoknadio i u ranim 90ima se prometnuo u vladajucu silu HNL-a. Također je važno istaknuti situaciju u BiH te egzodus prvoligaških igrača iz Veleža, Željezničara, Borca, Sarajeva itd., mahom u HNL, pa u narednim godinama imamo Stanića, Karabega, Hibića, P.Jurića, Mataju, Šehića, Musu, Šašivarevića, Hasančića, Karića, Golubicu, braću Mujčin, Beširevića i nebrojeno drugih. Nadalje, kroz cijele 90-e bilježimo povratke igrača iz inozemstva, u najboljim godinama (Asanović, Štimac, Vučević, Andrijašević, Mladenović, Prosinečki, Erceg, Pralija, Jeličić, Kozniku...) kao i prekaljenih internacionalaca koji su dosli zavrsiti karijeru (Mlinarić, Z.Vulić, Desnica, B.Slišković, G.Jurić, Gabrić...)
Uspjesi hrvatskih klubova u devedesetim godinama proslog stoljeća također govore o kvaliteti igrača koji su trčali po našim pašnjacima. Hajduk je u sezoni 1994/95 igrao četvrtfinale Lige Prvaka, a naredne sezone u kvalifikacijama, igrajuci domaću utakmicu na Kantridi zbog navodne ratne opasnosti, na "gol u gostima" ispao od polufinalista Panathinaikosa. Croatia je u drugoj polovici devedesetih bila žrtva nezgrapnog sustava natjecanja gdje kao drugoplasirana nije prošla skupinu LP, a Varteks je igrao četvrtfinale Kupa Pobjednika Kupova. Segesta je imala zapažene rezultate u Intertoto Kupu, dok je Zagreb često na pripremama u francuskoj "šamarao" tamošnje prvoligaše. Jasno, i to treba staviti u kontekst vremena i reći da nogomet "prije Bosmana" ili u ranim godinama nakon, nije ni sličan ovom današnjem, da Hrvatska nije bila ni blizu članstva u EU te da se igračima nije bilo lako otisnuti preko granice, što je u dobroj mjeri pridonijelo zadržavanju kvalitete. Ali to i jest poanta ove priče. HNL 90-ih je bio neusporedivo kvalitetniji od HNL-a danas.
Siguran sam da će se naći neki Miho (neka bude iz Kučića) koji će se dotaknuti brzine nogometa tada i danas, vremena "na lopti", timskog presinga, fluidnosti formacija ili otvaranja iz zadnje linije sa vratarom, ali to nije ono o cemu pricamo. I to moramo staviti u kontekst vremena i nogometa koji se tada igrao. Sacchijev Milan s kraja 80-ih je bio avangarda i pojam presinga, sa do savrsenstva dovedenim ofsajd zamkama. Na stranu to sto se pravilo ofsajda promijenilo, pa bi u danas legendarnoj utakmici Milan-Real Madrid 5:0 bilo 0-3 u prvih 15 minuta jer je pasivni ofsajd bio daleka buducnost. Taj Milanov famozni presing izgleda kao usporena snimka gledajuci iz danasnje perspektive. Ali to je tada bio vrh nogometa i nesto cemu su svi težili. To je na kraju krajeva i gurnulo nogomet u ovom danasnjem smijeru. I to je cijela suština priče. Kada uspoređujemo različita razdoblja u bilo kojem sportu, moramo gledati širu sliku, odnosno ne možemo na "sva vremena" gledati iz današnje perspektive.
Na kraju, možemo se složiti da je HNL danas na značajno višoj organizacijskoj razini. Dovoljno je to što više nemamo promjene sustava natjecanja svake ili svake druge sezone kao što je to bilo uvriježeno do stabilizacije sa ligom 10. Međutim, ako pričamo o samoj kvaliteti ili koncentraciji igračkog talenta, HNL devedesetih je Premiership za današnji SHNL.
Ovo je baš odlična tema i mislim da bi se baš trebalo istražiti na koji način i kako ispravno vrednovati snagu lige u nekom trenutku. Dio si sigurno i ti zahvatio u svom tekstu, ali ima još dosta stvari, koje bi možda i dodano prevagnule jezičac na stranu tvoje tvrdnju, ali mislim da ću se u nekom trenutku i ja toga svega uhvatit. Previše me zanima :D
Drago mi je da ti se sviđa tema i da, ima tu itekako prostora za detaljniju analizu. Tesko je uspoređivati razlicita vremenska razdoblja. Ovo spada u onu sferu kad se uspoređuju igraci iz razlicitih era. Ma jasno je da su danas bolji, brži, jači, takticki obuceniji. Svaki sport, pa i nogomet je evoluirao. Oprema je bolja, prehrana i zivotne navike sportasa su urednije i bolje. Ali sto bi bilo da stavimo talent nekog Pelea, Cruyffa ili Maradone u danasnje uvjete, ili obrnuto. Nikad necemo znati, ali zato i golica mastu. Dobro, za Diega mozemo pretpostaviti, mada ni gram vise nije sto je bio.
Naslov je sprdnja na omiljenu jugonostslgicarsku tvrdnju kako se u Jugi moglo spavat na klupi a danas zivimo okruzeni kriminalom, nije bilo nezaposlenih i ostale utopije. I Pinta i Duspara je vole ubacit u neku random temu, posebno Pinta kad popizdi i izgubi sve kompase. Tko je autor, ne znam. Osumnjicio bi Jergovića ili Tomića ako moram nekog, oni su mi taj đir.
Nepotrebno spominjanje petokrake, ali kad je već spominješ: ti katoličkiji klubovi su svoje zvijezde petrokake ostavile u ropotarnicama povijesti, a tu vašu i danas ponosno ističu u klupskim prostorijama, i neki u njoj vašim gradom paradiraju. To samo usput, kad ti je već stalo da s njom započneš tekst.
Činjenica da je Dinamo do nedavno bio 48-49 godina bez proljeća u Europi, ali ustvrditi da je jedini hrvatski (a do 1991., dakle do pred sam raspad države i jugoslavenski) pobjednik bilo kojeg europskog natjecanja "ostao bez značajnijeg rezultata u Europi" nije ništa drugo nego provokacija. Ili neznanje.
Što se tiče uspješnosti yugo-klubova u Europi, činjenica je da je tu bilo vrlo dobrih dosega. Posebno iz današnje perspektive, kada neki klubovi sa tog područja teško prolaze pretkola. Drugačiji je bio sustav u svim tim kupovima (nije bilo skupina, uz malo sreće se do polufinala pa čak i finala moglo doći, a da izbjegneš klubove iz lige petice). Iako je isto tako istina da je jedan, lupam sad bezveze, Glasgow Rangers bio puno teži protivnik nego danas.
Međutim, ipak ta fama o jugoslavenskoj ligi kao jednoj od najboljih, ili "odmah uz lige petice" nije baš istinita. Kao što nije istina da su stadioni u toj saveznoj ligi bili uvijek puni. Prisustvovao sam utakmici Hajduk-Sloboda Tuzla pred 6000 ljudi, Dinamo-Radnički Niš pred 8000 ljudi, a igrom slučaja i utakmici Rad-Vojvodina pred 500 ljudi.
Dakle, prema ljestvici koeficijenata primjerice iz 1977. godine, Jugoslavija je na 9. mjestu, 1973. na 14. mjestu, 1987. na 10. mjestu, a 1991. nakon osvajanja naslova prvaka od strane Zvezde na 8. mjestu. Treba imati na umu da je UEFA tada brojala 33 članice, ne preko 50 kao danas. Respektabilno, ali daleko od toga da je bila jedna od najjačih liga kontinenta.
Što se tiče osnovnog pitanja, da li je liga danas jača nego devedesetih, teško je reći. Drugačija vremena, drugačiji nogomet, drugačiji uvjeti. Igrači tada nisu primali plaće mjesecima, tereni su u 90% slučajeva bile kaljuže, a ipak se fajtalo i igrao solidan nogomet. Iz tog kuta gledanja, teško da bi današnji "manekeni" mogli išta napraviti jednom npr. Ivi Ergoviću. Kad se sjetim čovjeka, jeza me uhvati. Ne iz straha, nego iz respekta. Slično vrijedi za Niku Čeku, Zuju Mladinića, Gocu Jurića... da ne spominjem španere poput Pralije, Prosinečkog, Bjelice, Marića, Mikija Rapaića... Ali nisam siguran da li bi svi oni fizički izdržali tempo i intenzitet današnje HNL. O europskim utakmicama da i ne govorim. Ipak imam dojam da se tada igralo sporije. Možda grublje, ali nekim grubostima su kumovali i loši tereni. Možda su pojedinačni potezi bili atraktivniji (opet se sjetim rolica Prosinečkog, ili poteza meni omiljenog reprezentativca svih vremena, Aljoše Asanovića), ali mislim da su momčadski ekipe danas na većem nivou. To nikad nećemo saznati, ostat će stvar percepcije i osobnih preferencija.
Ono što je sigurno da su klubovi danas organizacijski na puno većem nivou, financijski jači. Igrači su plaćeni dobro, i još bitnije - redovno. Uvjeti su također bolji, a onda možemo zamisliti kakvi su bili tada. Iz tog razloga, a i zbog činjenice da nema neke Pazinke, Radnika iz Velike Gorice, Pomorca ili Primorca, ipak biram ovu današnju HNL nasuprot te iz 90-ih.
Čak i kada bi argumentacija bila točna, ne razumiju da to što su uspješniji u Jugoslaviji nego Hrvatskoj, odnosno Dinamo je bio lošiji za vrijeme Jugoslavije, ide upravo Dinamu na mlin.
Vidim da bi se oko mnogo cega slozili, iako te zajebancija oko petokrake zapekla pa si krenuo džonom i gdje treba i gdje ne treba. Ali zato smo tu, da argumentirano razgovaramo.
Sto se tice petokrake, odrastao sam u ratnom Dubrovniku i nisam fan, dapace, budi samo ruzne uspomene. Svejedno me puno iznervirao kalendar sa legendama Hajduka gdje je petokraka prebrisana, kao da je dres izgledao drukcije nego sto jest. To mi je nepotrebno prekrajanje povijesti, kao sto godinom osnutka manipuliraju neki drugi klubovi. A ti sto paradiraju sa petokrakom, paradiraju i Zagrebom i okolicom, ali držimo se sporta.
Sto se tice Dinamovog Kupa Velesajamskih Gradova, nije spomenut jer se referiramo na osamdesete koje se vezu na devedesete pa su samim tim relevantne ako pricamo o ranim sezonama HNL-a.
Sto se tice jugolige, nigdje je nisam naveo kao jednu od najjacih liga u europi, niti to mislim i tu se apsolutno slažemo. Također se slažemo oko posjeta na stadionima. Zaista ne znam gdje si vidio ista od toga na sto se referiras.
I do kraja tvog odgovora se slažemo, osim u dijelu sa Pralijom španerom. Ima anegdota gdje novinar spomene Baki (tadasnjem treneru) Praliju kao najboljeg igraca a ovaj odgovori "ma đe bolan najbolji" Prale mi je jedan od najdražih igrača, međutim Prale bi u danasnjem Hajduku bio kombinacija Kalika i Pukstasa, samo malo bolji. Neumoran trkač, iskoristiv na vise pozicija, sa sjajnim osjecajem za ulazak iz drugog plana i napadanje dubine. Iz slicnih razloga zbog kojih danas Kalik starta prije nekih, Prale je startao prije Vučevića (koji se mucio s ozljedama doduše) ili Računice 1994. Računica je cak i otisao jer nije mogao doci do minutaze u prekrcanom veznom redu sa Aljošom, Andrijaševićem, Vučevićem, Pralijom, Meštrovićem...
Majstore, ne samo da bi se oko koječega složili, nego bi mogli popiti piće i kvalitetno se podružiti. Da mislim da si onaj klasični "divljak", internet-huligan sa velikim online mudima, ne bih ti ni odgovorio. Ovako, jbg, ako već spominješ petokraku onda moraš prihvatiti return. Slažem se da tu famoznu petokraku ne treba brisati sa dresova, ili je uklanjati iz naše prošlosti. Ne volimo je, ali je jedno vrijeme bila dio našeg društva. Nema potrebe za mazanjem očiju. Ali isto tako je ne treba isticati i ponositi se njome, a ovi oko tvog voljenog kluba rado rade u zadnje vrijeme. Pa se izdaju neke knjige sa ogromnom zvjezdurinom na naslovnici, kao da je Hajduk većinu vremena svog postojanja imao tu zvjezdu na grbu, a znamo da nije. Zapravo je od svojih 114 godina tek 45-46 imao tu zvijezdu. Ni blizu polovice vremena dakle. Što se tiče godine osnutka nekih klubova... nisi divljak kao što rekoh, ali isto voliš prcat, a? Nisam živio u to vrijeme, ali informirao sam se baš detaljno, i meni je fakat svejedno koliko je moj klub star. Ali logički, jedina mogućnost je da je Dinamo nasljednik Građanskog. Neću ti sada tu pametovati zašto, vjerojatno i sam nešto o tome znaš. A što se paradiranja tiče, nisam mislio na one koji sad valjda imaju 130 godina, primaju jako lijepe boračke penzije, pa se okupe na dan mladosti... mislio sam npr. na vašeg istaknutog navijača Dežulovića koji sa takvim grbom paradira kad god mu se pruži prilika. Čemu to? Ništa drugo nego provociranje. I sviranje kurcu, zamotano u progresivnost i intelektualnost nasuprot zaostalosti domoljuba koji radije nose "šahovnicu". Kretenizam. Ali sad stvarno dosta o tome.
Ovo što sam napisao o posjećenosti utakmica jugolige i njenoj kvaliteti nisi nigdje naveo, nego se u razgovorima sa likovima iz tog vremena ta teza često provlači, pa sam je zato naveo. Ja sam doživio Jugoslaviju, sjećam je se, ali ne tako dobro da bih mogao iz prve ruke pričati o nekim stvarima. Sjećam se prvenstava negdje od sredine osamdesetih pa do kraja, ne i prije toga. Ali i to je dovoljno da se sjećam da je itekako bilo utakmica gdje su stadioni bili jednako prazni kao danas npr. kad u Koprivnici na jedno hladno večer petkom igraju Slaven i Istra. Nije baš da su ljudi hrlili gledati Borac Banja Luka - Vardar. Na primjer. A velim, kao klinac sam neke utakmice doživio i osobno pa se sjećam sablasnog Poljuda na toj utakmici protiv Slobode iz Tuzle, mislim da je bila negdje 89. ili 90. godina. Osim toga, sada postoje razni isječci i snimci na youtubeu, razne fotografije, i ima i onih na kojima se vide poluprazni stadioni.
Ali ajmo još malo o tom HNL-u devedesetih. Puno si toga ti dobro naveo. Nema još Bosmana, još uvijek u većini liga, zapravo u svim ligama, imaš ograničen broj stranaca. Nema ni zrna sumnje da mi je taj nogomet draži. To zapravo i jest nogomet u koji sam se beskrajno zaljubio. Mislio sam navesti momčadi od pobjede 4:0, ali neću te opet "prcati", nego evo onih iz našeg 0:1 poraza 1995. godine u uzvratnoj utakmici finala kupa: Dinamo tj. Croatia - Ladić, Turković, Lesjak, Šimić, Soldo, Ištvanić, Kovačić, Novaković, Pamić, Mlinarić, Cvitanović. S klupe ušao Peternac, trener Zlatko Kranjčar. Hajduk - Gabrić, Butorović, Jozinović, Hibić, K. Vulić, Peršon, Z. Vulić, Pralija, Jurčec, Asanović, Mornar. S klupe ušli Slavica, Jurić i Seferović, a trener Ivan Katalinić.
Mislim da je jasno na što ciljam. Imali smo prije par dana malu raspravu tu na ovim stranicama... naši klubovi bi i danas trebali izgledati slično ovako. OK, opet možemo pričati o tome da su se vremena promijenila, Bosman, blablabla. Ali prilično sam siguran da bi se i danas mogla stvoriti kompetitivna momčad sa domaćim igračima pojačanima sa dva-tri Bosanca (u ovom slučaju gore to su Turković, Hibić, Seferović) ili Slovenca. No, opet odlazim sa teme. Dakle, hoću reći dok evo čitam ove sastave, i bacam pogled gore na ove koje smo već naveli i ja i ti, bilo je tu igračina. Uh, fakat ih je bilo. Eto kad si spomenuo i ja sam se sjetio, Računica nije imao mjesta u Hajduku tada. Ne zbog nekog Francoisa ili Josea, nego zbog naših, domaćih dečki. Međutim, zbog toga što nam je vjerojatno obojici to razdoblje nogometa općenito draže, vjerojatno smo skloni malo romantizirati i zaboraviti sve one prosječne (pa i loše) igrače koji su također igrali HNL u to vrijeme. Kao ovi što romantiziraju tu bivšu saveznu ligu i pričaju o 50000 ljudi na derbiju, ali zaboravljaju da liga nije bila samo Dinamo, Hajduk, Zvezda i Partizan, nego da je tu bila i Sutjeska Nikšić ili Proleter Zrenjanin.
Da li bi neka "reprezentacija" one HNL pobijedila ovu današnju? Ne znam. Kažem opet, gledajući pojedinačno puno je tu kvalitetnih igrača. Možda i više nego danas. No ovi danas mi djeluju školovaniji, taktički obučeniji. Više su momčadski playeri nego one-man-show. Dakle ipak ostajem pri onoj završnoj rečenici iz prošlog posta - ipak biram ovu današnju HNL.
A Pralija... vidiš, meni je ostao u sjećanju kao igrač poteza i finih golova. Protiv Anderlechta na primjer, bio sam na toj utakmici pa se urezala u pamćenje. Ali vjerujem da si kao hajdukovac bolje zapamtio.
Ovo i jest razlog zasto volim tribinu. Ispratim ja i neke druge podcaste, ali po komentarima ispod vidis kakva se ekipa okuplja tamo, a kakva ovdje i nema mi nista draze nego razmjeniti misljenja o temi, posebno ako je sportska, sa ljudima koji barataju materijom i koji mogu argumentirano iznjeti svoje misljenje. Pa i ako se necemo sloziti, a ja i ti cemo se sloziti. Dežulović mi ne spada u kategoriju omiljenih autora i tolika kolicina mrznje prema svemu sa hrvatskim predznakom mi se bas jako gadi, tako da sam i spomenutu knjigu preskocio jer su me dovoljno puta njegovi tekstovi iznervirali, da otprilike mogu pretpostaviti sto bi me unutra docekalo.
Lijepo si detektirao i da volim prcat, mada bi se slozili i oko Građanskog. Mislim da se '91. nije islo u onu neprirodnu i tesko izgovorljivu kombinaciju dva rivala HAŠK Građanski, nego da se klub preimenovao u Građanski, da bi se to mozda i "primilo" među navijacima, mada je tesko tako nesto tvrditi, posebno sa ovakvim vremenskim odmakom. Stasale su nove generacije koje su odrasle uz Dinamo, a oni koji su se jos sjecali Građanskog su bili u poznim godinama. Ali svakako bi to bila sretnija varijanta nego HG ili kasniji pokusaj kopiranja austrijskog modela sa Croatijom.
Bio sam i ja na tom Anderlechtu, zapravo mi je to bila prva utakmica na Poljudu na kojoj sam bio i sjecam se golova Butorovica i Pralije, koji je u toj utakmici igrao lijevog beka. Prva utakmica Hajduka koju sam gledao uzivo (ne na TV) je bilo cetvrtfinale kupa 1990. protiv Rijeke u Dubrovniku posto je Poljud bio suspendiran. A najranija sjecanja kroz maglu su mi s kraja osamdesetih, kad se u mom domu odma nakon Hajduka, navijalo za Dinamo. To su neka druga, romanticnija vremena.
Tribina je zajednica sportskih analitičara, komentatora, novinara i ljubitelja sporta!
Josip Korda je podatkovni analitičar i nogometni skaut, koji je uz Tribina podcast od njegovih početaka. Kao podatkovni analitičar radi u IT industriji, dok u nogometu radi kao skaut i konzultant, a trenutno je skaut za FK Sarajevo.
Josip Paušić je nogometni analitičar koji je radio u stožerima Rijeke i Gorice. Godinama je bio vanjski stručni suradnik sportske redakcije HRT-a na emisijama vezanim za velika nogometna natjecanja, a tri godine je radio kao urednik emisije Lige prvaka i glavni urednik sportskog kanala PlanetSport.
Mihovil Topić je nogometni analitičar, kolumnist i suradnik nekoliko konzultantskih tvrtki specijaliziranih za napredne metode skautinga i moderne tehnologije koje sve više pronalaze svoje mjesto u nogometu. Godinama kombinira angažman u medijima i rad s nogometnim klubovima. Ta dva elementa kombinira i na Tribini.
Dinamo se diže, Osijek pada.Prije 11 sati
Run igra ne smije biti glavna opcijaPrije 17 sati
Stvorilo se nerealno ludilo oko ZupcaPrije 19 sati
Može li Tatum braniti Banchera?20.04.2025., 19:00
Dino Beganović - F1 zvijezda u nastajanju?20.04.2025., 17:01
O HNL debiju na Poljudu 🎙️ Nikola Marić20.04.2025., 14:57
Reakcije na komentar
Sviđa mi se
Ne sviđa mi se
/Reakcije na komentar
Sviđa mi se
Ne sviđa mi se
/Reakcije na komentar
Sviđa mi se
Ne sviđa mi se
/Reakcije na komentar
Sviđa mi se
/Ne sviđa mi se
/Reakcije na komentar
Sviđa mi se
Ne sviđa mi se
/Činjenica da je Dinamo do nedavno bio 48-49 godina bez proljeća u Europi, ali ustvrditi da je jedini hrvatski (a do 1991., dakle do pred sam raspad države i jugoslavenski) pobjednik bilo kojeg europskog natjecanja "ostao bez značajnijeg rezultata u Europi" nije ništa drugo nego provokacija. Ili neznanje.
Što se tiče uspješnosti yugo-klubova u Europi, činjenica je da je tu bilo vrlo dobrih dosega. Posebno iz današnje perspektive, kada neki klubovi sa tog područja teško prolaze pretkola. Drugačiji je bio sustav u svim tim kupovima (nije bilo skupina, uz malo sreće se do polufinala pa čak i finala moglo doći, a da izbjegneš klubove iz lige petice). Iako je isto tako istina da je jedan, lupam sad bezveze, Glasgow Rangers bio puno teži protivnik nego danas.
Međutim, ipak ta fama o jugoslavenskoj ligi kao jednoj od najboljih, ili "odmah uz lige petice" nije baš istinita. Kao što nije istina da su stadioni u toj saveznoj ligi bili uvijek puni. Prisustvovao sam utakmici Hajduk-Sloboda Tuzla pred 6000 ljudi, Dinamo-Radnički Niš pred 8000 ljudi, a igrom slučaja i utakmici Rad-Vojvodina pred 500 ljudi.
Dakle, prema ljestvici koeficijenata primjerice iz 1977. godine, Jugoslavija je na 9. mjestu, 1973. na 14. mjestu, 1987. na 10. mjestu, a 1991. nakon osvajanja naslova prvaka od strane Zvezde na 8. mjestu. Treba imati na umu da je UEFA tada brojala 33 članice, ne preko 50 kao danas. Respektabilno, ali daleko od toga da je bila jedna od najjačih liga kontinenta.
Što se tiče osnovnog pitanja, da li je liga danas jača nego devedesetih, teško je reći. Drugačija vremena, drugačiji nogomet, drugačiji uvjeti. Igrači tada nisu primali plaće mjesecima, tereni su u 90% slučajeva bile kaljuže, a ipak se fajtalo i igrao solidan nogomet. Iz tog kuta gledanja, teško da bi današnji "manekeni" mogli išta napraviti jednom npr. Ivi Ergoviću. Kad se sjetim čovjeka, jeza me uhvati. Ne iz straha, nego iz respekta. Slično vrijedi za Niku Čeku, Zuju Mladinića, Gocu Jurića... da ne spominjem španere poput Pralije, Prosinečkog, Bjelice, Marića, Mikija Rapaića... Ali nisam siguran da li bi svi oni fizički izdržali tempo i intenzitet današnje HNL. O europskim utakmicama da i ne govorim. Ipak imam dojam da se tada igralo sporije. Možda grublje, ali nekim grubostima su kumovali i loši tereni. Možda su pojedinačni potezi bili atraktivniji (opet se sjetim rolica Prosinečkog, ili poteza meni omiljenog reprezentativca svih vremena, Aljoše Asanovića), ali mislim da su momčadski ekipe danas na većem nivou. To nikad nećemo saznati, ostat će stvar percepcije i osobnih preferencija.
Ono što je sigurno da su klubovi danas organizacijski na puno većem nivou, financijski jači. Igrači su plaćeni dobro, i još bitnije - redovno. Uvjeti su također bolji, a onda možemo zamisliti kakvi su bili tada. Iz tog razloga, a i zbog činjenice da nema neke Pazinke, Radnika iz Velike Gorice, Pomorca ili Primorca, ipak biram ovu današnju HNL nasuprot te iz 90-ih.
Reakcije na komentar
Sviđa mi se
Ne sviđa mi se
Reakcije na komentar
Sviđa mi se
/Ne sviđa mi se
/Sto se tice petokrake, odrastao sam u ratnom Dubrovniku i nisam fan, dapace, budi samo ruzne uspomene. Svejedno me puno iznervirao kalendar sa legendama Hajduka gdje je petokraka prebrisana, kao da je dres izgledao drukcije nego sto jest. To mi je nepotrebno prekrajanje povijesti, kao sto godinom osnutka manipuliraju neki drugi klubovi. A ti sto paradiraju sa petokrakom, paradiraju i Zagrebom i okolicom, ali držimo se sporta.
Sto se tice Dinamovog Kupa Velesajamskih Gradova, nije spomenut jer se referiramo na osamdesete koje se vezu na devedesete pa su samim tim relevantne ako pricamo o ranim sezonama HNL-a.
Sto se tice jugolige, nigdje je nisam naveo kao jednu od najjacih liga u europi, niti to mislim i tu se apsolutno slažemo. Također se slažemo oko posjeta na stadionima. Zaista ne znam gdje si vidio ista od toga na sto se referiras.
I do kraja tvog odgovora se slažemo, osim u dijelu sa Pralijom španerom. Ima anegdota gdje novinar spomene Baki (tadasnjem treneru) Praliju kao najboljeg igraca a ovaj odgovori "ma đe bolan najbolji" Prale mi je jedan od najdražih igrača, međutim Prale bi u danasnjem Hajduku bio kombinacija Kalika i Pukstasa, samo malo bolji. Neumoran trkač, iskoristiv na vise pozicija, sa sjajnim osjecajem za ulazak iz drugog plana i napadanje dubine. Iz slicnih razloga zbog kojih danas Kalik starta prije nekih, Prale je startao prije Vučevića (koji se mucio s ozljedama doduše) ili Računice 1994. Računica je cak i otisao jer nije mogao doci do minutaze u prekrcanom veznom redu sa Aljošom, Andrijaševićem, Vučevićem, Pralijom, Meštrovićem...
Reakcije na komentar
Sviđa mi se
Ne sviđa mi se
/Ovo što sam napisao o posjećenosti utakmica jugolige i njenoj kvaliteti nisi nigdje naveo, nego se u razgovorima sa likovima iz tog vremena ta teza često provlači, pa sam je zato naveo. Ja sam doživio Jugoslaviju, sjećam je se, ali ne tako dobro da bih mogao iz prve ruke pričati o nekim stvarima. Sjećam se prvenstava negdje od sredine osamdesetih pa do kraja, ne i prije toga. Ali i to je dovoljno da se sjećam da je itekako bilo utakmica gdje su stadioni bili jednako prazni kao danas npr. kad u Koprivnici na jedno hladno večer petkom igraju Slaven i Istra. Nije baš da su ljudi hrlili gledati Borac Banja Luka - Vardar. Na primjer. A velim, kao klinac sam neke utakmice doživio i osobno pa se sjećam sablasnog Poljuda na toj utakmici protiv Slobode iz Tuzle, mislim da je bila negdje 89. ili 90. godina. Osim toga, sada postoje razni isječci i snimci na youtubeu, razne fotografije, i ima i onih na kojima se vide poluprazni stadioni.
Ali ajmo još malo o tom HNL-u devedesetih. Puno si toga ti dobro naveo. Nema još Bosmana, još uvijek u većini liga, zapravo u svim ligama, imaš ograničen broj stranaca. Nema ni zrna sumnje da mi je taj nogomet draži. To zapravo i jest nogomet u koji sam se beskrajno zaljubio. Mislio sam navesti momčadi od pobjede 4:0, ali neću te opet "prcati", nego evo onih iz našeg 0:1 poraza 1995. godine u uzvratnoj utakmici finala kupa: Dinamo tj. Croatia - Ladić, Turković, Lesjak, Šimić, Soldo, Ištvanić, Kovačić, Novaković, Pamić, Mlinarić, Cvitanović. S klupe ušao Peternac, trener Zlatko Kranjčar. Hajduk - Gabrić, Butorović, Jozinović, Hibić, K. Vulić, Peršon, Z. Vulić, Pralija, Jurčec, Asanović, Mornar. S klupe ušli Slavica, Jurić i Seferović, a trener Ivan Katalinić.
Mislim da je jasno na što ciljam. Imali smo prije par dana malu raspravu tu na ovim stranicama... naši klubovi bi i danas trebali izgledati slično ovako. OK, opet možemo pričati o tome da su se vremena promijenila, Bosman, blablabla. Ali prilično sam siguran da bi se i danas mogla stvoriti kompetitivna momčad sa domaćim igračima pojačanima sa dva-tri Bosanca (u ovom slučaju gore to su Turković, Hibić, Seferović) ili Slovenca. No, opet odlazim sa teme. Dakle, hoću reći dok evo čitam ove sastave, i bacam pogled gore na ove koje smo već naveli i ja i ti, bilo je tu igračina. Uh, fakat ih je bilo. Eto kad si spomenuo i ja sam se sjetio, Računica nije imao mjesta u Hajduku tada. Ne zbog nekog Francoisa ili Josea, nego zbog naših, domaćih dečki. Međutim, zbog toga što nam je vjerojatno obojici to razdoblje nogometa općenito draže, vjerojatno smo skloni malo romantizirati i zaboraviti sve one prosječne (pa i loše) igrače koji su također igrali HNL u to vrijeme. Kao ovi što romantiziraju tu bivšu saveznu ligu i pričaju o 50000 ljudi na derbiju, ali zaboravljaju da liga nije bila samo Dinamo, Hajduk, Zvezda i Partizan, nego da je tu bila i Sutjeska Nikšić ili Proleter Zrenjanin.
Da li bi neka "reprezentacija" one HNL pobijedila ovu današnju? Ne znam. Kažem opet, gledajući pojedinačno puno je tu kvalitetnih igrača. Možda i više nego danas. No ovi danas mi djeluju školovaniji, taktički obučeniji. Više su momčadski playeri nego one-man-show. Dakle ipak ostajem pri onoj završnoj rečenici iz prošlog posta - ipak biram ovu današnju HNL.
A Pralija... vidiš, meni je ostao u sjećanju kao igrač poteza i finih golova. Protiv Anderlechta na primjer, bio sam na toj utakmici pa se urezala u pamćenje. Ali vjerujem da si kao hajdukovac bolje zapamtio.
Reakcije na komentar
Sviđa mi se
Ne sviđa mi se
/Lijepo si detektirao i da volim prcat, mada bi se slozili i oko Građanskog. Mislim da se '91. nije islo u onu neprirodnu i tesko izgovorljivu kombinaciju dva rivala HAŠK Građanski, nego da se klub preimenovao u Građanski, da bi se to mozda i "primilo" među navijacima, mada je tesko tako nesto tvrditi, posebno sa ovakvim vremenskim odmakom. Stasale su nove generacije koje su odrasle uz Dinamo, a oni koji su se jos sjecali Građanskog su bili u poznim godinama. Ali svakako bi to bila sretnija varijanta nego HG ili kasniji pokusaj kopiranja austrijskog modela sa Croatijom.
Bio sam i ja na tom Anderlechtu, zapravo mi je to bila prva utakmica na Poljudu na kojoj sam bio i sjecam se golova Butorovica i Pralije, koji je u toj utakmici igrao lijevog beka. Prva utakmica Hajduka koju sam gledao uzivo (ne na TV) je bilo cetvrtfinale kupa 1990. protiv Rijeke u Dubrovniku posto je Poljud bio suspendiran. A najranija sjecanja kroz maglu su mi s kraja osamdesetih, kad se u mom domu odma nakon Hajduka, navijalo za Dinamo. To su neka druga, romanticnija vremena.
Reakcije na komentar
Sviđa mi se
/Ne sviđa mi se
/