Igra sa trojicom u zadnjoj liniji: zamke

Piše: Tokpah

06.01.2025., 19:14 5 min 5

U početku mog upoznavanja s nogometom i nogometnom taktikom sredinom devedesetih, najrasprostranjeniji je bio sustav s tri obrambena igrača, odnosno s liberom i dva stopera. U to vrijeme, momčadi su se organizirale s dva stopera u zadnjoj liniji, iza kojih je bio smješten libero. Bekovi su pokrivali bokove, dok je vezna linija bila organizirana s dva središnja vezna igrača (lijevi i desni), uz centralnog veznog i klasičnu "desetku" koja je bila zadužena za kreativnost u napadu.

Taj sustav dugo je dominirao sve dok se nije počela uvoditi igra s četvoricom u obrani, odnosno bez klasičnog libera. Kako su se taktike razvijale, postalo je jasno da je libero često suvišan te da je učinkovitije imati zadnjeg veznog igrača ispred stopera. Taj zadnji vezni sudjelovao je u obrani, ali i zgusnuo vezni red, pružajući bolju kontrolu igre. Prijelaz na sustav s četvoricom u obrani donio je dodatnu prednost jer je omogućio jednog igrača više u veznoj liniji.

Krajem 1990-ih i početkom 2000-ih, velika većina uspješnih klubova prešla je na sustave s četvoricom u obrani. Međutim, u modernom nogometu ponovno svjedočimo povratku sustava s trojicom u zadnjoj liniji, ali ovaj put s drugačijom filozofijom. Umjesto libera, igraju tri stopera koji aktivno sudjeluju u izgradnji igre. Bivši bekovi sada preuzimaju ulogu tzv. "wing-backova" (krilnih bekova), što omogućava sustavu dodatnu dinamičnost.

Najveći problem sustava 3-5-2, prema mom mišljenju, nastaje kada treneri odaberu ovaj sustav s idejom da se defenzivno postave. Pogreška je u tome što se sustav percipira kao defenzivan zbog tri stopera i dva bočna igrača. Međutim, igranje s trojicom u zadnjoj liniji nije inherentno defanzivno, već ovisi o filozofiji i namjerama trenera.

Ovu tezu prvi bi trebali shvatiti litvanski trener Dambrauskas i trener Jakirević. Njih dvojicu izdvajam iz razloga što ću koristiti dvije utakmice koje su oni vodili, a koje zorno pokazuju da igra s tri stopera nije dobra kada je plan braniti se, odnosno kada je protivnik kvalitetniji.

Kao primjer utakmice koju je u sezoni 2022/2023. litvanski trener postavio s tri stopera spominjem utakmicu Dinamo – Hajduk, kada je Dinamo pobijedio 4:1. Dinamo je u toj utakmici imao još mnogo prilika, pa se može reći da je Hajduk dobro prošao. S druge strane, drugi primjer lošeg korištenja sustava s tri stopera je utakmica Dinamo – Bayern, koju je vodio Sergej Jakirević. Ta je utakmica završila pobjedom Bayerna 9:2, što je na kraju koštalo Jakirevića smjene.

Sama činjenica da u sastavu imaš tri stopera i dva bočna igrača nije garancija da će momčad defenzivno biti stabilna. Sam broj igrača u zadnjoj liniji ne donosi defenzivnu stabilnost. U sustavu s tri stopera problem se pojavljuje kada su bočni igrači prenisko, odnosno u liniji s tri stopera. Problem nastaje zbog prevelikog prostora u sredini, koji vezni igrači ne mogu pokriti. Kada su bočni igrači nisko, protivnički igrači lako probijaju sredinu i dolaze pred zadnju liniju. Ulaskom veznih igrača iz drugog plana stvaraju se opasne situacije koje često završavaju prilikama za postizanje golova. Pogrešno je pretpostaviti da veći broj stopera donosi sigurnost u obrani.

Sustav s tri stopera može biti vrlo učinkovit kada se koristi s pravom namjerom. Pozitivan primjer korištenja formacije s tri stopera je utakmica Dinama u Ligi prvaka protiv Atalante.

Tadašnji trener Dinama, Nenad Bjelica, nije upao u zamku povlačenja bočnih igrača i stopera. Umjesto toga, preslikao je sustav Atalante i odlučio igrati čovjek na čovjeka, visoko podižući bočne igrače i stopere. Nije se povukao s pet igrača ispred svog šesnaesterca, već je visoko podigao linije, što je iznenadilo stratega Atalante i donijelo Dinamu veliku pobjedu.

Sustav sa tri stopera može biti iznimno učinkovit, ali samo kada momčad ima napadački plan igre. Ključno je da bočni igrači, odnosno wing-backovi, igraju visoko i sudjeluju u napadačkim akcijama. Primjerice, lijevi bočni mora zatvarati drugu stativu kada se probija po desnoj strani. Ako se ovaj sustav koristi isključivo za defenzivu, tada postaje vrlo ranjiv. Protivničke momčadi lako dolaze do zone ispred zadnje linije, a obrana gubi na kompaktnosti.

Moderni nogomet zahtijeva prilagodljivost i proaktivnost, a sustav sa tri stoper nudi ogromne mogućnosti, ali samo za momčadi koje su spremne riskirati i igrati s namjerom kontroliranja utakmice, a ne samo preživljavanja.

Za komentiranje trebaš biti prijavljen. Prijava Registracija

5 replika

IDP

• 07.01.2025., 00:07

Opčenito je o nogometnoj taktici teško pričati bez konteksta, to koliko je jedna formacija ofenzivna ili defenzivna ovisi o protivniku. Ako protivnik igra s jednim napadačem onda je formacija s tri stopera puno previše defenzivna, i za očekivati je da ćeš jako patiti u višim zonama.
Igrače na širokom prostoru (WB) je iz taktičke perspektive najlakše manipulirati. Ako protivnik svoje krilo pozicionira visoko i široko, tko će ga pokriti? Preriskantno je da treći stoper izlazi na njega, što zbog kompaktnosti u zadnjoj liniji, što zbog velike udaljenosti, zato se WB mora spustiti u liniju 5. Dakle, visinu WB diktira protivnik.
Drugi način na koji se može manipulirati tu poziciju je overload širokog prostora, danas je to protiv tih formacija postao trend. To je najčešći problem 5-3-2 i 5-2-3 formacije, zbog sam jednog širokog igrača (WB). Postoje dvije opcije, izlazak trećeg stopera ili #8, a to otvara sredinu, zato je iznimno bitna aktivna prva i trkački jaka druga linija. Iz tog razlika je za mene najprihvatljivija 5-4-1 formacija, koja se zbog broja igrača nisko smatra defenzivnom.
Inače, ovo sve je pogled iz taktičke ploče, na terenu ne postoji perfekcionizam. Igrači nisu figure, svatko ima svoje mane i vrline.
Uzmi za primjer Amorimov United, fazu obrane igra 5-2-3 gdje stoperi imaju zadatak iskakati u veznu liniju kako ne bi bili u brojčanom deficitu. Oni u tome nisu komforni i zbog toga je United u sredini često u brojčano nadjačan.
Zato kažem, teško je pričati o taktici bez konteksta.
To su jedni od razloga zašto se ta formacija ne koristi u tolikoj mjeri, bar ne od strane elitnih ekipa koje vole kontrolirati utakmicu. Kad sam već spomenuo tu kontrolu utakmice, dotaknuo bih se malo dublje taktičkog perfekcionizma. Problem tih formacija je što na terenu imaš tri stopera koja su tehnički limitirana, puno je bolje da imaš dodatnog veznjaka.
Primjer, u prvoj trećini želiš koristiti golmana, pitanje je gdje ćeš sa stoperom? Možeš ga staviti na beka ili, kako to Amorim radi, u sredinu. Međutim, taj igrač je tehnički limitiran, možda 1% stopera je komofrno primati loptu okrenut prema svom golu. Dakle, on na toj poziciji ne donosi apsolutno ništa, a ako igra u sredini, on je taj koji zatvara linije dodavanja prema veznjacima.
Zato se danas svi pretvaraju iz linije 4 u liniju 3, a ne obrnuto, jer veznjak ili bek može puno kvalitetnije u defenzivnim tranzicijama zamjeniti stopera, nego što stoper može zamijeniti veznjaka ili beka na lopti.
Jednostavno zahtjevaju određene profile igrača koji se teško pretvaraju u druge strukture. To ih taktički ograničava i čini ih previše predvidljivim. Pogledaj koliko se je Dinamo protiv Varaždina teže branio drugo poluvrijeme u odnosu na prvo.
Iz tog razloga, po meni, formacije s tri stopera nikad neće imati toliko visok plafon kao formacije sa četvoricom u zadnjoj liniji.
3

3

0
Reakcije na komentar

Sviđa mi se

Gogo
Pajser11
Tokpah

Ne sviđa mi se
/
- Atalanta
  Gogo
  
  • 07.01.2025., 01:07
  
  Otvaranje s trojkom može se raditi tako da s vratarom zapravo radiš četvorku. Uvijek se pogrešno kod nas nazivaju formacije, npr. 3-4-3 i sl., ali gdje ti je vratar? Pravilan naziv bi bio 1-3-4-3. Tako kad uključiš vratara u igru, dobivaš 4-4-3. Primjer, vratar s 5m izvodi početni udarac, na drugoj stativi na 5m je jedan stoper, ostala dva stopera su široko van 16m, dakle u tom trenutku si u formaciji 4-4-3, kao da imaš igrača više. Ako protivnik igra neku, nazovimo standardnu formaciju s četiri nazad, dva stopera će pokrivati napadača, njihov vratar je također van igre, dolaziš do toga da "u polju" imaš situaciju 11v9 u izgradnji napada. Recimo to je jedan od razloga zašto ja osobno preferiram trojku nazad, dok je druga stvar u fazi obrane, gdje imaš jako puno situacija 1v1 i moraš imati igrače koji su sposobni za takvu igru. Najbolji primjer je Inter te Atalanta, koja osim toga ima strašno fluidan sustav, razna otvaranja i njihovi stoperi često su u protivničkih 16m, gdje koriste "third man run" u dubinu iz zadnje linije u rupu koja nastaje iskakanjem protivničkih stopera u sredinu. Jako zanimljivo za gledati, nekad me malo živcira što ne mogu birati kameru prijenosa utakmice da uzmem široki kadar, da se mogu vidjeti sve kretnje igrača bez lopte.
  
  1
  
  1
  
  0
- IDP
  
  • 07.01.2025., 02:11
  
  Uvijek imaš brojčanu superiornost ako ti je golman uključen, ne bitno koju formaciju koristiš.
  
  Kao što rekoh, možeš stopera koristiti kao beka kad je golman pristuan ali to je ujedno i jedina dobra solucija. Dakle, taktički su ograničeni, a moraš znati da ne kreće svaki napad od golmana, nekad ga moraš uključiti i u open playu.
  
  Ne gledam Inter pa ne mogu baš komentirati ali vidio sam da kroz rotacije otvaraju prostor. No, po meni, stoper u sredini ne predstavlja istu opasnost kao veznjak.
  
  Što se tiče faze obrane, istina je da imaš tog jednog fizički jačeg igrača ako ideš man-to-man, ali je li potreban? Opet ovisi o protivniku...
  
  1
  
  1
  
  0
- Atalanta
  Gogo
  
  • 07.01.2025., 11:33
  
  @IDP a gle, nisu stoperi više operirani od nogometa da samo nabijaju duge ili "dodaj prvom do sebe". Tehnički su potkovani jednako kao veznjaci, nešto lošije se možda snalaze u prostoru ili ako se nađu u situaciji s igračem na leđima, ali u smislu nošenja lopte i otvaranja to je sve u par deka. I uostalom, svi mehanizmi se mogu utrenirati, City to najbolje prezentira s njihovom igrom u trojci.
  
  1
  
  1
  
  0
- Tokpah
  
  • 07.01.2025., 11:54
  
  Hvala na replici, slažem se s time da visinu WB diktira protivnik. Upravo sam to i želio naglasiti – kada se očekuje da je protivnik kvalitetniji i da će WB-ovi biti u liniji sa stoperima, tada po mom mišljenju takvu formaciju ne treba koristiti jer je zona ispred zadnje linije teško branjiva.
  Poanta teksta bila je da treneri, koji inače preferiraju igru s četvoricom u obrani, u utakmicama u kojima se žele braniti često mijenjaju formaciju na trojicu u zadnjoj liniji, što se pokazuje kao kobna greška. Slično vrijedi i za trenere koji u pokušaju zatvaranja utakmice uvode trećeg stopera misleći da će time učvrstiti obranu. Nažalost, time samo olakšavaju protivnicima dolazak do zona iz kojih mogu lakše upućivati centaršute i stvarati opasnosti.
  
  2
  
  2
  
  0