Prije pet mjeseci, dva tjedna i tri dana - ako vam je lakše 170 dana, ili u tjednima 24 plus dva dana, Hajduk je došao na Maksimir kako bi ga modri dokrajčili, a Gennara Gattusa učinili trenerom koji je možda i najkraće ostao u sedlu majstora s mora. Svi znamo šta se dogodilo: Domaći nisu bili pretjerano zainteresirani da se prije Bayerna zamaraju protiv "tamo nekog" Hajduka. Vjerojatno su smatrali da protiv rivala koji je prethodno u Europi ispao od Ružomberoka, mučio se protiv Istre, Osijeka, zapravo protiv svakog protivnika kojeg su do tada imali, dovoljan i bod. Ionako će do Božića zaostajati petnaest. Trenutak nepažnje Dinamove obrane, trenutak genijalnosti "bile" desetke, i u Split su nepovratno otišla tri boda. Slavio je klub koji je dan-dva prije otpustio sportskog direktora, čiji trener je javno priznao da ne razgovara sa predsjednikom, čija je (po)najveća zvijezda pobjegla glavom bez obzira. Sve ostalo je povijest. 

Ne zamjeram puno gospodinu Jakiroviću. Ne zato što nije griješio, dapače - bilo je u njegovom mandatu itekakvih šamara. Onaj Ballkani, uz dužno poštovanje Kosovarima koji su dva-tri puta igrali u skupini konferencijske lige, vjerojatno je najveća sramota modernije Dinamove europske povijesti. Ali imao je Jakir težak posao, vodio je momčad u vrijeme previranja, smjene vlasti... Iako po meni nije nikad ni trebao doći na Dinamovu klupu, svoj posao odradio je više nego korektno. Uostalom, čovjek nam je donio duplu krunu! Samo kratko da elaboriram, da ne bi ispalo da Sergeja nisam smatrao dostojnim Dinamove klupe: Bišćan je u trenutku smjene izgubio dvije utakmice, obje prilično nezasluženo i nesretno, i samo idiot ga je mogao smjeniti, što je i napravio. 

No, tu spomenutu utakmicu odigranu prije 170 dana Jakiru itekako zamjeram! Morao je momčad, pozdrav i pokoj vječni Ćiri, galvanizirati i našpanati toliko da pokušaju poniziti Hajduk koji bi u tom slučaju upao u rupu iz koje se ne bi vratio. Kalkulirao je, previše oprezno ušao u dvoboj, izgubio ga i par dana kasnije ostao bez posla. 

Panika (o njoj sam pisao ovdje https://www.tribina.hr/tekst/38)  je odradila ostatak, i 170 spomenutih dana kasnije došli smo do utakmice u kojoj je Gennaro Gattuso imao priliku dokrajčiti Dinamo, gurnuti ga u rupu iz koje se ne bi izvukao do kraja sezone, a svog nekadašnjeg reprezentativnog suigrača učiniti trenerom sa jednim od najkraćih staževa na Dinamovoj klupi. A konkurencija je tu prilično žestoka. Međutim, strateg Splićana je došao po bod, njega je i osvojio. A da je uspio, još jednom ćemo se sjetiti Ćire, ipak mu je prije par tjedana bila godišnjica smrti, galvanizrati svoje trupe i nakon 15-ak minuta skužiti što smo skužili valjda svi na stadionu i pred malim ekranima, mogao je dočekati Goricu kao vodeći na ljestvici. 

Boli me to što moram na takav način pisati, ali to što mislim da je većina nas pročitala jest da je Dinamo nemoćan, neuštiman, da je trka na razini niželigaša, da jednostavno nije momčad. Ne znam koliko se na dalekovidnici moglo primjetiti, ali govor tijela Dinamovih nogometaša je i u situaciji dok su vodili 1:0, kasnije 2:1, bio uplašen. Oni su pokušavali proizvesti ratnički stav, sa klupe je i od stožera i igrača stizala podrška, aplauzi nakon dobrih poteza, hrabrenje nakon loših. Ali, moj dojam je da je sve to nekako umjetno i da svi čekaju, danas - 2. ožujka i u situaciji kad možeš smanjiti zaostatak na "samo" pet bodova za vodećom Rijekom, i tri za današnjim protivnikom, da sezona samo završi. 

Hajduk to nije iskoristio. Ni onda kada je imao igrača, pa ni tih par minuta dva igrača više. Stalno se u zraku nekako osjećalo da je jedino što žele taj bod! 

S pravom sam prošle subote, kada sam u naletu bijesa i razočarenja , dobio hrpu "palaca dolje" i svog prvog keca od strogog Korde. Em jer je tekst bio loš, em što sam širio negativu umjesto vječitog navijačkog optimizma. Ali nažalost, i danas se pokazalo da sam vjerojatno bio u pravu. S tim da ću hladne glave, za razliku od prošle subote, priznati da unatoč svemu ipak u meni gori mali plamen nade. No, to je samo i isključivo navijačka nada, jer igra apsolutno ne ulijeva povjerenje. Zapravo, najviše nade daje mi to što rivali isto tako ne briljiraju, pa nije suludo očekivati da im bodove uzmu "neka" Istra, Gorica ili Varaždin. 

Kako pak napraviti da ih isti ti, već Slaven idućeg vikenda, ne otmu i nama? 

Gdje je nastala čarolija iz utakmice sa Milanom, pa i one sa Osijekom par dana kasnije? Vidim i ja sada da je Osijek trenutno najlošija momčad lige, ekipa koja je u čitavoj ovoj godini koja je evo ušla u svoj treći mjesec pobijedila jedino nas. Ali, tada je bilo igre. Kombinatorike. Ideje. Pa i natruhe zajedništva. Vrlo malo od svega toga smo vidjeli nakon tog Osijeka, uključujući i današnji derbi. 

Puno toga je već rečeno na temu ovogodišnjeg Dinama. Od broja stranaca, ne iz patriotsko-ksenofobnih pobuda, nego zato što je od hrpe ljudi različitih "backgrounda", nacija, pogleda na klub, teško napraviti družinu, pa do lošeg balansa i krivih odluka kod prodaja/kupovina igrača. Kako bi dobro u pojedinim fazama sezone došao Bulat, o Brodiću su već ispisane gomile priča, po meni bi svoju minutažu imao i Topić (Mbuku očito nije bolja opcija), a nitko me na svijetu ne može uvjeriti da u ovakvoj obrani Perković nije imao mjesta ni za poneku minutu. To je samo nekoliko primjera.

Nakon Milana je bilo optimizma i vjere u novi Dinamo. Pisao sam tada sav ushićen ovdje: https://www.tribina.hr/tekst/127

Dakle, nakon što me je kupio "ovime" sinoć, naš Napolitanac treba "samo" uvjeriti Baturinu da ga neće prodati samo utakmice u ligi prvaka, nego da treba zapeti i protiv Šibenika. Treba uvjeriti Kulenovića da neka ga boli uho za poneki zvižduk i zato što je promašio zicera. Mmaeea ili Nevistića da je nebitno što je onaj gol bio nepotreban ili obranjiv. I da ne nabrajam dalje. 

Čini se kako nije uspio. Uvjeriti Baturinu, naravno ne mislim doslovno samo na Martina, da je jednako bitna utakmica protiv Milana i Gorice. Ili Bjelovara. Umjesto da se nakon ispadanja iz lige prvaka razgoropadimo, gazimo, budemo Dinamo, dojam je da smo se zapravo ispuhali. Kao probušeni balon pali na tlo i više nismo zanimljiva igračka. Tek tu i tamo naiđe neki klinac i onako usput nas šutne nogom (Osijek ili Rijeka). I to je zapravo jedino što Fabiju možemo zamjeriti. Nije uspio mentalno podignuti ekipu. A kako i bi kad pored pet različitih jezika on "za pravo" priča samo onaj koji nikome od njih nije maternji? 

Uostalom, logika nameće zaključak da ne mogu tri trenera biti kriva, i nesposobna iz "najboljeg rostera lige" izvući najbolje nastupe. 

Prije 170 dana Dinamo nije pobijedio utakmicu za koju su svi, vjerojatno i navijači na jugu Maksimira, bili uvjereni da će je pobijediti, i tako dali krila svom najvećem rivalu. 

Nije da su svi očekivali da će Hajduk pobijediti jučer na ruglu na istoku grada, ali kako se utakmica odvijala - trebao je. 

Nadam se da će to dati krila njegovom najvećem rivalu! 

Za kraj još samo najbolje želje i brz oporavak vrataru Lučiću. Iako start nije bio namjeran itekako je bio bolan. Isto tako, čestitke sucu Ercegu na dobro odrađenom poslu - čini se kako ćemo možda u njemu (napokon) dobiti suca za najveće domete. Jedino bih volio da mi objasni koliko je prekršaja još trebao napraviti Kalik da bi dobio opomenu!?