Prije točno 20 godina, 9.2.2005, Španjolska je igrala kvalifikacijsku utakmicu za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj protiv San Marina.Španjolci su u Almeriji pobijedili 5:0, pa se na prvi pogled toga 9.2. nije dogodilo ništa posebno, što bi španjolska nogometna javnost mogla pamtiti. Iz današnje perspektive, taj će dan ostati upamćen po tome što je tada za "Furiju" debitirao mladić koji će postati najbolji strijelac reprezentacije te jedan od najvećih španjolskih napadača u povijesti.

David Villa Sánchez rođen je 1981. u Langreu, gradiću u sjevernoj španjolskoj pokrajini Asturiji. Nakon što je sa 4 godine doživio užasnu ozljedu desne noge, nakon koje se čak razmatrala i amputacija, nitko nije ni razmišljao o njegovoj nogometnoj karijeri.Međutim, mladi David je uz pomoć oca nastavio vježbati, a kasnije i trenirati, sve kako bi jednog dana uspio zaigrati nogomet.I uspio je. Inače dešnjak, nakon ozljede svoje jače noge, najviše je radio sa lijevom te je razvio do te razine da je mogao podjednako dobro igrati sa obje noge.U to vrijeme je dobio i nadimak "El Guaje" (na asturijskom dječak, mladić), najviše zbog toga što je često igrao nogomet sa starijima od sebe.

Svoj profesionalni put počeo je u Sporting Gijonu, gdje je u dvije sezone u Segundi (2001/02, 2002/03) zabio 38 golova. Potom prelazi u Zaragozu te u sljedeće dvije sezone u Primeri zabija još 32 pogotka. Sa Zaragozom osvaja Španjolski kup  i superkup 2004. godine.Dobrim igrama zaslužio je poziv u reprezentaciju, kao i transfer vrijedan 12 miliona eura u Valenciju. Njegovih 5 sezona u Valenciji obilježio je učinak od 166 nastupa u ligi i visokih 108 pogodaka. Dobio je nagradu za igrača godine 2006. te osvojio još jedan Španjolski kup 2008. godine.Potpisuje za Barcelonu 2010. za 40 miliona eura. Igrajući za Barcu osvaja sve što se u klupskom nogometu može osvojiti. Osvojio je dvije La lige, Ligu prvaka, Svjetsko klupsko prvenstvo, još jedan Copa del Rey, europski superkup te još tri španjolska superkupa. Zadnji njegov klub u Španjolskoj bio je Atletico Madrid, u koji je prešao 2013. za 2 miliona eura; te se u jedinoj sezoni u Madridu 2013/14  okitio još jednim naslovom španjolskog prvaka.Nakon toga prelazi u New York City, u kojem je odigrao 4 sezone , te uz epizodne izlete u Australiju (Melbourne City) i Japan (Vissel Kobe) završava karijeru. U kontekstu reprezentacije upisao je 98 nastupa te postigao 59 pogodaka, što ga čini najboljim strijelcem u povijesti "Furije".Osvojio je Europsko prvenstvo 2008, na kojem je sa 4 gola bio jedan od dobitnika zlatne kopačke, te Svjetsko prvenstvo 2010.

Do transfera u Barcelonu Villa je igrao gotovo isključivo centralnog napadača. Unatoč odličnoj tehnici, brzini i dobrom driblingu, njegova glavna karakteristika bila je postizanje pogodaka. S obzirom na odlične obje noge, mogao je postići pogodak iz bilo koje pozicije,  na bilo koji način. Teško je i zamisliti utakmicu Španjolske reprezentacije u tom periodu na kojoj David Villa nije bio strijelac. Bio je stroj za golove.Prelaskom u Barcelonu, u kojoj ga većina ljudi i pamti, pomalo se odmakao od svoje esencije te je utakmice često igrao na krilu ili kao drugi napadač. S druge strane postao je dio sustava jedne od najmoćnijih ekipa modernog nogometa, koja je "mljela" sve pred sobom.

Iz današnje perspektive može se reći da se radi o vrhunskoj karijeri jednog klasičnog napadača, koji je u modernom nogometu izumro, a istodobno je i malo podcijenjen.Najnoviji trendovi najdraže nam igre dodatno su opteretili napadače; tako da danas centralne napadače promatramo i kroz prizmu igre bez lopte, mogućnosti spuštanja u međuprostore, sposobnosti otvaranja prostora  suigračima itd.Usporedbe radi, trenutni kapetan i napadač Španjolske Alvaro Morata je odličan igrač; ima fantastične kretnje sa i bez lopte, vrhunski je "link up" igrač i otvara puno prostora za svoje suigrače. Međutim ako stvari ogolimo do kraja i pogledamo samu srž, malo je djece na svijetu koja sanja da bude Alvaro Morata; dok je jako puno djece koja su, na njegovom vrhuncu, željela biti David Villa. El Guaje je bio i ostao romantični primjer napadača "starog kova", igrača koji je toliko radosti donio navijačima radeći upravo ono zbog čega svi gledamo nogomet- zabijajući golove.