WON'T GET FOOLED AGAIN 🤾
Nakon jučerašnjeg spektakularnog dočeka srebrnih rukometaša na Jelačić placu, rukomet lagano tone u san, san iz kojeg će se probuditi idućeg siječnja. Šteta što je tako, uzimajući u obzir svu raskoš i ljepotu ovog sporta čiji je potencijal naveliko neiskorišten. Istina da bi popularnost u ostatku godine bila veća da se u domaćim prvenstvima vode jače bitke za titule, no imamo svoje uzdanice u najjačim europskim natjecanjima. Dok su zagrebaši u teškoj poziciji četiri kola prije kraja grupne faze (posljednji s tri boda manje od šestoplasiranog Magdeburga), rukometašice Podravke doživjele su renesansu osiguravši prolaz dalje nakon dugo godina patnje u Ligi prvakinja. Idealna prilika da se ženskom klupskom rukometu u Hrvatskoj pridoda pozornost. Ali, u "mainstream Lijepoj našoj" samo je siječanj rezerviran za ovaj sport. 'Ajde, i početak veljače ako se zalomi da rukometaši dospiju do same završnice turnira, kao ove godine.
Sliježu se dojmovi poslije svjetskog srebra i najavljuju velike stvari u skoroj budućnosti. Posljednjih dana moglo se čuti na našim televizijskim kanalima kako se "Hrvatska vratila u svjetski vrh", nakon prve medalje poslije pet godina, ukupno drugog finala nakon 2010. godine. Ono što najbolje momčadi čini najboljima nije povremeni bljesak, nego kontinuitet. A to tek naša reprezentacija treba steći. Odnosno, vratiti.
Jučer je preko 100.000 ljudi na Trgu proslavilo srebrnu svjetsku medalju na oproštaju od hrvatskog dresa Domagoja Duvnjaka, Igora Karačića i Ivana Pešića. Ovaj trojac koji je zaslužio ovakav veličanstven doček ne bi ga dočekao, barem ne sada, da se Svjetsko prvenstvo nije velikim dijelom održalo u Hrvatskoj. Moramo biti pošteni i to priznati. Navijači su bili glavna pokretačka snaga momčadi koja se u više navrata izdizala kao feniks iz pepela. Realno, da nismo igrali doma, ponovno bismo zapeli u drugom krugu i nastupilo bi novo razočaranje. Publika u zagrebačkoj Areni odigrala je bitnu ulogu u susretu protiv Slovenaca protiv kojih smo krenuli s 0-5. Mirza Džomba nakon utakmice dao je opasku kako se ne sjeća kada smo nekoga okrenuli nakon -5. Također, i zaostatak protiv Mađara u četvrtfinalu ne bi bio dostižan negdje drugdje.
Nakon odlaska trojice najstarijih i najiskusnijih, idućih nekoliko godina ne bismo trebali svjedočiti novim umirovljenjima. Od aktivnih srebrnih sa SP-a, sada je najstariji Mario Šoštarić s 32 godine, no najbolje desno krilo Mundijala praktički je tek na početku svoje hrvatske reprezentativne karijere. Pozitivno je to što možemo računati na mlade snage, poput Ivana Pavlovića koji tek treba stasati kao igrač i dati svoj obol na sada deficitarnoj poziciji srednjeg vanjskog. Luka Lovre Klarica s 23 godine glavni je kotačić europski konkurentnog Zagreba i tek trebamo vidjeti njegove najbolje igre u dresu reprezentacije. Tercet najmlađih zatvara Dominik Kuzmanović. Što napisati o Kuzmi, a ne biti repetitivan i dosadan? S Matejem Mandićem tvorit će najjači vratarski tandem na svijetu. U to budite sigurni...
Usprkos tomu što možemo biti optimistični glede mladih snaga u seniorskoj reprezentaciji, malo zabrinjavaju slabiji rezultati mlađih selekcija - na posljednjem SP-u U-21 osvojili smo osmo mjesto, na EP-u U-20 11. mjesto, dok su naši rukometaši do 18 godina zauzeli tek 13. mjesto na kontinentalnoj smotri. Jedina svjetla točaka posljednjih par godina je U-19 reprezentacija koja je osvojila svjetsku broncu prije godinu i pol. Tu momčad do medalje vodili su lijevi vanjski, Aleksandar Čaprić, trenutno član bundesligaša Eisenacha, i Marko Prpić, sada vratar Sesveta na posudbi u Karlovcu. Koji se god talentirani vratar pojavio narednih godina, neće biti srećković pored Kuzmanovića i Mandića.
Osim Dominika i Mateja, čini mi se da smo dobili i izbornika za sljedećih mnogo godina. Dagur Sigurdsson kod više je poslodavaca pokazao zašto su ga isti doveli na poziciju trenera / izbornika. Također, kod gotovo svakoga zadržao se dulje vremensko razdoblje, što je poprilično optimistično za one koji ga žele zadržati na klupi Hrvatske. A malo je onih koji su protiv te ideje... Osim sjajnih trenerskih sposobnosti, koje je ponajviše pokazao u polufinalu protiv Francuza načinom na koji je pripremio i vodio svoju momčad, posjeduje i sjajne vještine "man managementa", kao i karizmu. Nema baš mnogo stranaca koji su spremni barem se okušati u pjevanju državne himne. Makar to bilo nabadanje i otvaranje usta. A posljednji time-out iz finala ušao je u anale. U istu rečenicu s onim Červarovim "za Ivana" iz Pekinga 2008. godine.
Trnovit je put prema povratku u svjetsku elitu pred našom rukometnom reprezentacijom. Ali, ako ga možemo uspješno savladati, to ćemo napraviti s gospodinom Sigurdssonom - vratiti hrvatski rukomet tamo gdje pripada, hrvatsku reprezentaciju koja je u svojim vitrinama imala dva olimpijska i jedno svjetsko zlato onda kada je Danskoj najveći doseg bila europska bronca. Sada su miljama udaljeni, ne samo od nas, nego od svih.
Ne smijemo padati u euforiju, kao nakon finala Europskog prvenstva 2020. godine, poslije kojeg je došao bolan pad u Egiptu. Nećemo se ponovno prevariti, nego ploviti dalje mirno i staloženo, čemu će itekako pridonijeti Dagurov sjevernjački mentalitet. Za malo više od mjesec dana nastavljaju se kvalifikacije za Europsko prvenstvo 2026. koje će se održati u istim skandinavskim zemljama kao i ovo Svjetsko prvenstvo, samo što nas kao sudomaćina mijenja Švedska. Naš idući protivnik je Češka - najprije u gostima, pa onda i doma. Najvjerojatnije u zagrebačkoj Areni.
Ondje gdje se kovalo svjetsko srebro '25.
Tribina je zajednica sportskih analitičara, komentatora, novinara i ljubitelja sporta!
Reakcije na komentar
Sviđa mi se
/Ne sviđa mi se
/Reakcije na komentar
Sviđa mi se
Ne sviđa mi se
/Reakcije na komentar
Sviđa mi se
Ne sviđa mi se
/Reakcije na komentar
Sviđa mi se
/Ne sviđa mi se
/Reakcije na komentar
Sviđa mi se
/Ne sviđa mi se
/Reakcije na komentar
Sviđa mi se
/Ne sviđa mi se
/Reakcije na komentar
Sviđa mi se
/Ne sviđa mi se
/