KOZMIC BLUES

Pored mnogih rezultatskih razočaranja koje smo doživjeli proteklih godina od naše rukometne reprezentacije, nije lako ostati optimist. Međutim, kada su rukometaši u pitanju, uvijek će tinjati nada da su zlata, ali prvenstveno medalje, dostižne. Da možemo ponovno u škole, fakultete ili na radna mjesta idući dan dolaziti promukloga glasa i prepuni vrhunskih dojmova. Mnogo nas je takvih, mnogo onih koji su kupili kartu za utakmice Hrvatske u grupnoj fazi Svjetskog prvenstva. Ne samo iz Zagreba, nego iz čitave Hrvatske. I još šire. Jer ne bismo se usrećili kada bi potpora stizala isključivo od žitelja hrvatske prijestolnice gdje je sportska kultura davnih dana zamrla.

Za večerašnje otvaranje Mundijala protiv Bahreina (20:30 h) prodano je oko 14.000 ulaznica. Odnosno, za današnji dan koji uključuje i susret Argentine i Egipta koji je na rasporedu od 18:00 sati. Što se tiče okršaja s Argentincima i Egipćanima, zagrebačka Arena skoro je rasprodana. Donekle očekivano, no ponajviše me veseli iznimno lijepa zainteresiranost za večerašnju utakmicu protiv, za naše pojmove, slabašne i neatraktivne selekcije kao što je Bahrein. Uz dužno poštovanje njihovom izborniku, Aronu Kristjanssonu. Također valja istaknuti i ne baš jeftine cijene ulaznica. No, one nisu problem mnogima koji stižu iz dalekih krajeva Lijepe naše. A bit će ih mnogo.

Svjetsko prvenstvo 2009. vjerojatno je najbolje organizirano natjecanje u povijesti naše zemlje. Nije bilo riječi zamjerke nakon turnira, a hvalospjeve su davala i jaka strana imena, poput tadašnjeg francuskog izbornika, Claudea Oneste. Francuski mag naglasio je sjajnu atmosferu na tribinama, pogotovo tijekom finala koje je otišlo, eto, na njihovu stranu. Bilo je, uistinu, spektakularno - od vizualnog dekora (ocean crveno-bijelih kvadratića i udaraljke) do auditivnog podražaja (nezaboravne trube koje su nas pripremile za vuvuzele koje će u modu ući godinu kasnije). Prije Arene, hrvatsku reprezentaciju sjajno je ugostila sada propadajuća splitska Spaladium Arena čija se jedna tribina navodno čak nagnula uslijed pritiska i skakanja navijača.

Na Europskom prvenstvu 2018. ambijent možda nije bio tako zapanjujuć, a tome je uvelike kumovao poraz od Šveđana u posljednjem kolu prvoga kruga. Već na idućoj utakmici, protiv Bjelorusije, u Arenu je stiglo malo više od 8.000 gledatelja. Toga me strah za tekuće SP. Dok za utakmice prvoga kruga nemam bojazan da će biti lijepo posjećene, što u slučaju poraza od Egipta? Splasnula bi navijačka euforija, mediji i javnost raspisali bi tjeralicu za potencijalnim krivcima, a Sigurdssona lagano počeli proglašavati bivšim. Na prvu utakmicu drugoga kruga vjerojatno ne bi došlo niti 10.000 ljudi. Kapacitet bi se oslanjao na zagrebačku publiku. A to nikako ne bi bilo dobro.

Pobjeda nad Egiptom briše takav scenarij, no do onda se moramo strpiti još četiri dana. Do tada imamo dvije "dosadne" utakmice koje moramo na rutinu pobijediti. Večerašnji početak nije važan, glavno da se upišu dva boda. Pokazao je Bahrein pod Kristjanssonom da može biti neugodan, prvenstveno u prošlogodišnjim kvalifikacijama za Olimpijske igre, održavajući rezultatski priključak 40 minuta sa Slovenijom (26-32) i izgubivši minimalnom razlikom od Brazila (23-24). I one 2009. jedva su Balić & Co. svladali Južnu Koreju na startu, zahvaljujući dvama pogocima kapetana Metličića u posljednjoj minuti, bacili sjenu sumnje da mogu do medalje (Venio Losert otvoreno je rekao da "neće daleko ovakvom igrom"), a na kraju stigli do srebra uz osam uzastopnih pobjeda. Stoga, večeras bez euforije ili razočaranja, molim!

Još nešto... Naoružajte se živcima kroz iduća dva i pol tjedna. I nadom. Ali u umjerenim količinama. Skeptični Red u Iskupljenju u Shawshanku rekao bi: "Nada je opasna stvar. Nada može izluditi čovjeka".