Ušli smo u posljednju četvrtinu prvenstva. U SuperSport HNL-u situacija je na vrhu izuzetno napeta. Hajduk ulazi kao vodeći u završni krug, gdje će svatko igrati sa svakim.

U međuvremenu zavladao je narativ – gledamo nikad lošiji HNL. Ali, koja su uopće mjerila za to?

Po dojmu? Možda. Po potrebi omalovažavanja rivala? Može. Po medijskom ehu i klupskoj frustraciji? Možda. Možemo složiti gotovo bilo kakav narativ i promovirati ga kao istinu. A ako imamo pristup velikim medijima, lako ga pretvorimo u dominantno mišljenje.

Namjerno nisam uzeo nikakvu polaznu točku kako bih dokazivao svoje – samo pokušavam shvatiti. Kako doći do konačne ocjene? I kao svaki normalan čovjek, težim istini koja je obično negdje u sredini. Nije bit biti u pravu – nego razumjeti.

Ono što zasad možemo reći, i to prilično izvjesno, jest da ćemo gotovo sigurno imati prvaka s najmanje osvojenih bodova otkako postoji liga deset.

Dosad je najniži broj bodova za prvaka imao Dinamo u sezoni 2017./18. – 73 boda, odnosno prosjek od 2,02 boda po utakmici. Trenutačno vodeći Hajduk ima 1,8 bodova po utakmici, što je ispod tog "najslabijeg" prvaka, ali još bitnije – ispod prosječnog učinka za prvaka u ligi deset, koji iznosi oko 2,3 boda.

Dakle, ako tražimo mjerilo "lošeg HNL-a", broj osvojenih bodova može biti jedan od njih. No je li to pad kvalitete ili znak izjednačenosti?

Ako ćemo kao mjerilo uzeti europske rezultate – stvar postaje zanimljivija. Dinamo je ove sezone u Ligi prvaka osvojio 11 bodova u skupini, što je njegov najbolji učinak u povijesti najprestižnijeg natjecanja.

I to u sezoni u kojoj je u domaćem prvenstvu više kola bio treći nego što je bio prvi. Pa ako je liga "nikad lošija", kako onda njezin predstavnik ostvaruje povijesne europske rezultate?

Uzet ćemo kao faktor i broj reprezentativaca. Na zadnjem okupljanju Hrvatske, koja je – podsjećam – treća reprezentacija svijeta i četvrtfinalist Lige nacija, bili su Martin Baturina, Luka Sučić, Toni Fruk, a vjerojatno bi bio i Bruno Petković da nije bio ozlijeđen. U ozbiljnoj konkurenciji bio bi i Marko Livaja, da nije bilo poznatih okolnosti. Dakle, petorica iz HNL. Kako je to bila stvarnost nikad gore lige? Nekada se reprezentacija popunjavala s igračima iz domaće lige, koji su rubno dobivali minute a danas imamo startere protiv Francuske.

Možda je poštenije reći da je ovo – najizjednačenija liga deset ikad.

Brojke je teško tu upotrijebiti, ali imamo jedan zanimljiv detalj: od 21. kola nadalje, svaka momčad iz vrha izgubila je bodove od barem jedne ekipe iz donjeg doma. Nema više sigurnih bodova, nema "manjih" utakmica.

Dinamovci, posebno preko medija poput Sportskih novosti i Večernjaka, stalno podvlače da je liga nikad lošija. Možda jer im je klub treći, pa im paše narativ u kojem "ionako sve ne valja". Hajdukovci su posebna priča – u isto vrijeme prvi, ali konstantno vrijeđaju svoje igrače i trenera, kao da imaju dugogodišnju dominaciju, trofeje i da igraju najljepši nogomet, a povijest baš to i ne pokazuje.

Riječani? Oni se ne zamaraju time. Armada želi titulu, Đalović drži mir, klub broji kune i igra koliko može. Ako ispadne naslov – nitko sretniji. Ako ne – opet dobro.

Zaključak je teško izvesti. Siguran sam da ne gledamo najgori HNL ikad – tu nema dileme. Ne gledamo ni najkvalitetniji nogomet ikad – i to je bez dvojbe. No ono što ja mislim jest da su se značajno popravili uvjeti u srednjim klubovima u ligi, i da sada mogu duže godina držati kostur ekipe na okupu ili dovesti neke iskusne HNL-igrače, te tako postati ozbiljni i uigrani kolektivi s igračima koji poznaju ligu i znaju kako se ponašati protiv bilo kojeg protivnika. I tako – dolazimo do realnosti u kojoj svi mogu uzeti bodove svakome.