Jedna od vječnih tema u hrvatskoj nogometnoj javnosti su treneri. Često se može čuti narativ kako se domaćim trenerima ne pružaju prilike u domovini, te da su prisiljeni odlaziti u inozemstvo kako bi dokazali svoju kvalitetu. No, zanimljivo je primijetiti da isti treneri često u medijima kritiziraju strane stručnjake koji dolaze raditi u Hrvatsku, dok su oni bez ppsla, što može predstavljati sukob interesa.
Primjerice, nakon svakog neuspjeha Hajduka, imena poput Miše Krstičevića i Igora Štimca često prozivaju trenere poput Gennara Gattusa, koji iza sebe ima više od 200 utakmica vođenih u ligama petice te osvojen Kup Italije. S druge strane, domaći kritičari često nemaju slične uspjehe; njihova trenerska karijera obuhvaća klubove od četvrte hrvatske lige do egzotičnih destinacija poput Indije, često bez značajnijih postignuća.
Ilija Lončarević, primjerice, često komentira rad trenera Dinama i izbornika Dalića, iako sam nije ostvario zapažene rezultate izvan granica Hrvatske.
Kako bismo bolje razumjeli ovu situaciju, analizirajmo prisutnost hrvatskih trenera u europskim ligama. Prema dostupnim podacima, hrvatska liga se nalazi na 20. mjestu nogometnih liga u Europi. Ispred nje je 19 liga, a u tim ligama trenutno radi sljedećih šest hrvatskih trenera:
Ivan Jurić
Igor Tudor
Niko Kovač
Ivan Leko
Sergej Jakirović
Željko Sopić
Ako dodamo i trenere Marina Pušića, koji radi u Šahtaru, te Mislava Karoglanu u Sheriffu, dolazimo do ukupno osam hrvatskih trenera koji rade u ligama jačima od HNL-a.
Detaljnijom analizom, možemo primijetiti da su kroz HNL iskustvo stekli Tudor, Jakirović, Sopić i Karoglan, dok je Leko kratko vodio Hajduk. To znači da je većina ovih trenera razvila svoje vještine unutar domaće lige prije nego što su se otisnuli u inozemstvo.
Postavlja se pitanje: ako su hrvatski treneri toliko kvalitetni, zašto ih nema više u jačim europskim ligama? Logično bi bilo očekivati da će se njihova prisutnost osjetiti barem u ligama poput ciparske, švicarske i sličnih. Ako izuzmemo lige petice, u ostalih 14 liga postoji značajan broj klubova, što bi teoretski pruža prilike za angažman hrvatskih stručnjaka.
Kvaliteta kad-tad ispliva na površinu. To što su neki treneri trenutno bez posla i često se pojavljuju u medijima ne znači nužno da su dovoljno kvalitetni za vođenje ozbiljnih klubova, unatoč njihovoj samopromociji.
S druge strane, imamo i one koji su pronašli angažmane u azijskim ligama. Primjerice, Branko Ivanković je preuzeo kinesku reprezentaciju u veljači 2024. godine , dok je Marijo Tot bio pomoćni trener iranske reprezentacije . Alen Horvat je vodio klubove poput Al-Nassra i Al-Batina u Saudijskoj Arabiji , a Goran Tomić je imao angažmane u Kini i Ujedinjenim Arapskim Emiratima . Iako su financijske mogućnosti u tim ligama često bolje, kvaliteta nogometa je, prema mnogim parametrima, ispod razine HNL-a.
Treneri poput Bišćana, Tomića, Ivankovića i Skočića zaslužuju poštovanje za svoj rad. Zanimljivo je primijetiti da od njih rijetko čujemo kritike na račun drugih trenera, vjerojatno jer su svjesni koliko je teško nametnuti se kao stranac u tuđoj zemlji. Njihov uspjeh rezultat je predanog rada i usmjerenosti na vlastiti napredak, umjesto traženja krivaca za osobne neuspjehe.
Zaključno, potrebno je realno sagledati situaciju i temeljiti rasprave na činjenicama, umjesto na ispraznim debatama. Kvaliteta i rad uvijek će pronaći svoj put, a medijska prisutnost i samopromocija ne mogu zamijeniti stvarne rezultate i postignuća.
Tribina je zajednica sportskih analitičara, komentatora, novinara i ljubitelja sporta!