Hrvatska rukometna reprezentacija napokon se vratila u finale velikog natjecanja. Nakon niza neuspješnih rezultata posljednjih godina, evo nas opet u velikom finalu.

 Puno se faktora napokon posložilo da se nađemo tu gdje jesmo, kako to obično i biva u sportu. Domaći teren na kojem je naša reprezentacija igrala sve do finala velika je prednost koju svaka reprezentacija može poželjeti. Nošeni navijačima, naši su igrači uspjeli prebroditi crne rupe, izvući se iz teških situacija i pokazati nevjerojatan karakter.  Također se ne smije zaboraviti ni nešto lakši dio ždrijeba u kojem do polufinala nismo pobijedili niti jednog "kapitalca". U pojam "kapitalci" sada bi se već dalo uvrstiti i egipatsku reprezentaciju koja zaista pokazuje zavidnu razinu u zadnjih nekoliko natjecanja. Taj Egipat u 3. kolu prvog dijela prvenstva zastrašio je naše ambicije, posebice kao prva ozbiljna utakmica na ovome turniru. Neočekivane ozljede u zadnji trenutak kao i niz nes(p)retnih okolnosti u toj utakmici možda je na prvu izgledao kao još jedan u nizu izgovora za lošije rezultate reprezentacije u posljednje vrijeme. Međutim kao i svakoj reprezentaciji (izuzev Danske očito) svakome se dogodi lošiji dan. Naši dečki doduše nisu imali sjajan dan ni protiv Slovenije ni Mađarske ali su odradili svoje, na mišiće, na htijenje, na želju pobjedili su te eliminacijske utakmice, tako se uostalom i osvajaju prvenstva. Utakmica protiv Francuske pokazala je da naši dečki misle ozbiljno i da još nisu pokazali sve što znaju i mogu. 

Uz naše dečke treba istaknuti i izbornika Dagura Sigurdssona koji nosi dobar dio zasluga za ovaj uspjeh. U polufinalu, kao i u drugim utakmicama uspio je maksimizirati šanse naše selekcije sjajnim taktičkim zamislima. Obrana 5-1 koju je Dagur sjajno posložio sa Mamićem kao prednjim i Šušnjom kao dirigentom obrane uspjela je zaustaviti francuske bezidejne napade te ih ostaviti na samo 11 golova u prvom poluvremenu (najmanje do tog susreta na ovom prvenstvu bilo im je 18). U susretu sa Francuzima, posebice prvom poluvremenu kladili smo se na naše udarce izvana, samo smo sa Mađarskom imali više udaraca sa 9m. Posebno u prvom dijelu susreta sa Francuzima većina tih udaraca nije bila iz nemoći ili polufaula već ozbiljne, proračunate prijetenje koje su upalile. Dagur je sjajno reagirao i u nastavku odlučivši se za agilne igrače koji će probiti njihovu duboku "divlju" obranu kojom su se odlučili braniti naše šutere.

Jedno ime još moram posebno naglasiti kao nositelja velikog dijela tereta na svojim leđima, a to je Dominik Kuzmanović. U ključnim trenutcima zaustavljao je i dizao nas u nebesa, gurao prema pobjedi i spuštao te unosio nemir u redove Francuza (ali i ostalih protivnika, također shoutout Pešiću koji je bio spasitelj u utakmici sa Mađarima). Bez dobrog, pardon, bez odličnog golmana nemoguće je osvojiti prvenstvo. Dobar primjer važnosti golmana je Andreas Wolff koji je u utakmici Njemačke i Portugala odnio nagradu igrača utakmice te iz dominacije Portugala učinio neizvjesnu utakmicu koja se rješavala u zadnjem napadu produžetaka.Zato nam Kuzmanović treba bolji nego ikada u finalu gdje nas čekaju goropadni Danci. 

Dance ne treba posebno predstavljati, svi znamo da na svjetskim prvenstvima nisu izgubili od Bog zna kada, a na zadnjih nebrojeno prvenstava bili su uvjerljivo prvi favoriti. Kako ih zaustaviti? Jako jako jako teško, gotovo nemoguće. Ali nije nemoguće. Trebat će nam sve, sjajan napad, a pod sjajan mislim i svestran, trebaju nam sva moguća oružja, zapravo točno ono što imaju Danci, šutevi izvana, prodori, proigravanja na pivote te krila koja su sveprisutna i konstantno "vuku u leđa". A vjerujem da je ključ svega maksimalno smiriti igru i minimizirati njihovo najubojitije oružje - kontre i polukontre. Vidjeli smo najsvježije na primjeru Portugala što se dogodi kada se uđe u danski mlin kontri i polukontri što pokazuje rezultat od +13 i najveća pobjeda u polufinalu svjetskog prvenstva ikada.Također bit će nam potreban što je moguće lošiji dan vjerojatno najboljeg golmana svijeta - Emila Nielsena koji je pokazao da je u stanju "skidati" zicer za zicerom te s time "skratiti ruke" suparničkih igrača , ali i omogućiti suigračima brze golove iz kontre i polukontre.

Danci su ogromni favoriti i od toga ne treba bježati, ali ne treba bježati ni od toga da je ovo sport i da su se i veća iznenađenja događala, zbog čega i volimo sport. Stoga poželimo našima još jednu rapsodiju na terenu i neka Unity Arenom dva puta zasvira Lijepa Naša!