Analiza

Pogreške s identitetom

Barcelona: kako spriječiti kraj jedne ere?

psellus | 02/2017

Godine provedene u, za klub tog ranga, divljini su napokon i službeno bile za njima. Lutanja u prvim godinama novog tisućljeća su zaboravljena, kao i ambivalentna uspomena na Van Gaalovo razdoblje koje im je prethodilo.  17. svibnja 2006. Laportin je projekt, izgrađen uz mnogo strpljenja i odbijanja napada i sugestija kako se klub treba odmaknuti od Cruijffovog naslijeđa konačno doveo Barcelonu na krov Europe tek po drugi put u njenoj povijesti. Najveći trenutak u trenerskoj karijeri Franka Rijkaarda došao je nešto više od dvije godine nakon što su ga gotovo svi već vidjeli kao bivšeg Barceloninog trenera s katastrofalnim rezultatima. Bio je to trijumf povjerenja u idejue koje su bile usađene u identitet kluba i kojih se je uprava odlučila držati i kada je sve ukazivalo da vode uzaludnu bitku. Barcelona je finale počela s veznim redom u sastavu: Deco, Edmilson i Van Bommel. Errrr…, hm… Ispred njih su bili Giuly, Eto’o i Ronaldinho. Errrrr…, hm… Zadnjih pola sata u kojima je došla do naslova Barcelona je igrala u ho-ruk sastavu s Iniestom i Decom u vezi i Larssonom koji se pridružio napadu. Errrrr…, hmmm…

Poraz Barcelone u Parizu otvorio je očito pitanje radi li se o kraju jedne ere. Također je pokrenuo i niz pitanja o tome kamo Barcelona kao klub ide i što se događa s njenim identitetom. Autori koji se time bave ispravno detektiraju odstupanje od načina igre koji je Barcelonu u Guardiolinoj eri doveo do razine da se govori o možda najboljoj momčadi svih vremena. Jednako kao što je neosporna istina da je Guardiolina filozofija igre proizašla iz ideja koje su krajem osamdesetih duboko usađene u klupsku tradiciju, pojednostavljeno ih možemo nazvati cruijffizmom. No problem nastaje kada se cruijffizam u tekstovima počne tretirati kao platonistička ideja dobra koju je svjetski duh jednom davno dopuhao iz Amsterdama i postavio kao jedini ispravan identitet Barcelone. 

Barcelona je nogometni klub. Jedan od najvećih, i kao takvomu mu je glavni cilj pobjeđivanje i osvajanje naslova. Da, on ima vrlo izraženu tradiciju i, možemo to slobodno reći, ideologiju koju promiče ne samo na nogometnim terenima. No govorimo o realnom svijetu. Kada je Barcelona mogla pobjeđivati u skladu s idejama cruijffizma, to su radili na oduševljenje većine ljubitelja nogometa. Kada nisu, te ideje su se rastezala, zanemarivale ili upadljivo slavile u njihovom izostanku. O Rijkaardu se često govori kao dijelu kontinuiteta od Cruijffa do Guardiole, i u velikoj mjeri on to je, no ako se pogleda kako je Barcelona igrala najznačajniju utakmicu njegove ere, vidimo u stvari mnoge sličnosti s Enriqueovom erom. Napad je u velikoj mjeri ovisio o iskorištavanju talenta pojedinaca, Ronaldinho je bio svašta ali čovjek sustava nikad, vezni red je u velikoj mjeri služio kao podrška. Ono što se je dogodilo pod Guardiolom je nevjerojatan izuzetak koji se javljao vrlo rijetko ne samo u Barceloninoj nego u nogometnoj povijesti. Odstupanje od toga je s vremenom neizbježno. Nemoguće je držati taj nivo igre više od nekoliko godina. Nemoguće je nadoknaditi pad forme ili odlazak igrača koji su definirali tu igru. Nemoguće je sustavno iz jednog nogometnog sustava izbacivati igrače koji će obilježiti svoju nogometnu eru.

Više puta sam to napisao, pod Enriqueom je Barcelona, na moje iznenađenje jer nisam vjerovao da to mogu, izvela Milan. Sacchijev Milan bio je još jedna od momčadi koje su definirale svoju eru i ušle u kategoriju da se o njima govori kao jednoj od najboljih momladi svih vremena. 1991. godine je sustav bio u raspadu i mnogi su vjerovali kako se radi o momčadi koja više ne može igrati na najvišoj razini. Capello je napustio mnoge od Sacchijevih ideja, njegova igra se daleko više temeljila na iskorištavanju talenta nego na sustavu, a promjene pravila o broju stranaca su dopustile i sve veće gomilanje talenta u klubu (od kojih većina nije mogla u isto vrijeme igrati, ali i oduzimanje kvalitete protivnicima je bio plus). Kada je s njima nastao problem zbog ozljeda ili pada forme, momčad je opet drastično promijenila način igre i odigrala vrlo netipičnu sezonu u kojoj su osvojili naslov prvaka i opet osvojili Ligu prvaka, upravo preko Cruijffove Barcelone. Promjenama u igri Capello je uspio iz momčadi koju su mnogi smatrali za bivšu iscijediti još nekoliko godina vrhunskih rezultata. Enrique se našao u sličnoj situaciji. Guardiolin sustav je bio neodrživ. Već u njegovoj poslijednjoj sezoni Messi često nije igrao u obrani, a igrači koji su definirali tu momčad su bili iscijeđeni. No Barcelona je imala kadar, i mogućnosti za dovođenje pojačanja, koji je osigurao da se iz njih nastave iscjeđivati rezultati još nekoliko godina. Rezultat je bio trostruka i dvostruka kruna, ali je cijena bila odustajanje od sustava koji više nije mogao funkcionirati. No, koliko god uspješna, radilo se, kao i u Milanovom slučaju, o odgodi pada za nekoliko godina. Sumnjam da bi pokušaj nastavljanja sustava dao bolje rezultate. Era u kojoj je Barcelona imala momčad koja je postavljala apsolutne standarde za nogomet je gotova i slijedi joj razdoblje u kojem će biti samo jedan od top klubova (što uopće nije loša pozicija, globalno gledano). Vrijeme se može malo varati, ali nas sve sustigne.

Dugoročno, za Barcelonin identitet se ne treba bojati. Određene ideje su preduboko usađene u klub da bi samo nestale. No mora nam biti jasno da je ono što smo gledali u Guardiolinoj eri bio rezultat nevjerojatnog spleta povoljnih okolnosti i da se ne može očekivati tako brzo. Uostalom, i nakon Cruijffa je Barcelona pomalo lutala. Bobby Robson je preuzeo momčad koju nije definirao sustav već izvanserijska kvaliteta jednog igrača koji je imao nevjerovatnu sezonu. Van Gaalova era je bila vrlo ambivalentna, dok je početkom tisućljeća Barcelona upala u krizu. Za Laportino i Rijkaarodvo vrijeme klub se je vratio u svjetski vrh. Ali sve to vrijeme je bilo varijacija, i Barcelona nije bila utjelovljenje jednog identiteta u igri. Svi su kalkulirali i radili s onime što su imali (da, i Guardiola). Uostalom, ni Cruijffova Barcelona nikad nije bila na razini Guardioline. Uzeti ogroman izuzetak za pravilo je jednostavno pogreška. I Barcelona i njen identitet i tradicija igre će preživjeti, no vjerovatno ćemo morati pričekati dok ne vidimo novu eru njenog vrhunca. Do tada, vjerojatno možemo očekivati da se Barcelona ponaša slično kao i većina ostalih top klubova. Lovi velika imena, i više ili manje odstupa od onoga što se doživljava kao njen platonički ideal dopuhan iz Amsterdama.

Odličan tekst. Jedan od boljih koje sam pročitao na ovu temu. – Losovius, 26.2.17. 14:04, 0 1 0

Prati nas

©2022. Sva prava pridržana.