Nakon sinoćnjeg četvrtfinala Lige Prvaka, svijet je ponvno počeo vjerovati u nogomet. Klub koji je otpisan već nakon skupina, ostvario je plasman među četiri najbolje momčadi Europe. I da, oni to doista jesu. Oni su tamo gdje trenutno spadaju. Ne samo po rezultatu, nego i po vanserijskoj igri, igri- svi za jednog, jedan za sve. U večeri za sladokusce pokorili su nakon Madrida i Torinu, a igrom uništili “Staru damu”.

Erik ten Haag sinoć je u Torinu morao igrati s rezervnim bekom jer je Tagliafico zaradio suspendirajući žuti karton prošlog tjedna, a kada se ozlijedio na samom startu utakmice i Mazraoui kao njegova zamjena, možda smo pomislili “evo točke koju će Allegri iskoristiti”. Međutim, ne. Ušao je, nominalno veznjak, Daley Sinkgraven i pokazao da je upravo sustav Ajaxove igre ono na čemu se temelji njihov nogomet. Nevjerojatna uigranost, kojom su Juventusu pustili u dvije utakmice samo dvije kakve takve prigode u vlastitom 16-ercu, ako ne računamo sinoćnji Ronaldov gol iz prekida, a i taj je pao nakon što je de Ligt pokušao gurnut Veltmana malo naprijed, pa je ovaj pao i ostavio Portugalca nečuvanog. 

Nećemo ići dugo i široko jer smo u prethodne dvije analize onoga što očekujemo od Ajaxa i Juventusa već mnogo toga rekli. No, Ajax je sinoć miješao visoki presing i postavljenu obranu s nevjerojatno pokretljivim dvojcem Ziyech- Neres. Osim što su u napadu ubojiti, kao i u presingu, koji je sad već opjevan, treba pohvaliti i sjajnu igru u obrambenoj fazi, gdje obojica prate bekove Juventusa ne dopuštajući im ni najmanje prostora. Sve ono što je Juventusu nedostajalo.

Allegri je krenuo s Emreom Canom u prvih 11 nastojeći dobiti na pokretljivosti vezne linije, pa je u prvoj fazi utakmice donekle trkom Can u tome i uspio, ali Juventus unatoč tome nije uspio dobiti prostor za Miralema Pjanića kao glavnog kreatora igre, osim u relativno sigurnoj zoni, kada su svi drugi igrači “bianconera” bili odlično pokriveni. Na Pjaniću je neprekidno bio van de Beek. Igrač čudesne atletičnosti koji nije stao pratiti u stopu BiH reprezntativca. Njegova korisnost u sredini terena “Kopljanika” je nenadoknadiva što smo vidjeli u visokom presingu i istovremenoj kontroli Pjanića (ključno). Ne treba niti pričati da je onaj četvrti igrač koji se priključuje opjevanom trojcu naprijed u brzim akcijama. Stoga je Juventusu jedina opcija ostala izvlačenjem Ronalda prikupiti nekoliko igrača i otvoriti prostor za ubačaj na drugoj strani terena. Osim toga, Allegri je započeo s Dybalom kako bi malo dobio i na tehničkom aspektu umjesto Mandžukića. Ali trkački jednostavno Juventus nije mogao odgovoriti Ajaxovom stroju. Složenost, tehnčko-taktička spremnost i neprestana trka svi za jednog-jedan za sve učinio je da nakon Reala, s terena nestane i Juve.

Prvo poluvrijeme je opet izgledalo kao prvo poluvrijeme iz Amsterdama, s tim što se borba kroz sredinu terena još više istaknula. Ponovno je nakon gola Juventusa izgledalo kao da je Ajax, koji ne pritišće na najjače, stavljen pod kontrolu. Još nakon Ronaldovog gola i više. No, od tog trenutka kreće utakmica u suprotnom smjeru. “Kopljanici se bude, dolaze do zraka i počinju vezati pasove, a Juve se povlači. U akciji tijekom koje su uz dva odbijanca imali 18 dodira s loptom, nogmetaši Ajaxa su izjednačili. Van de Beek je zabio nakon što je Alex Sandro zaboravio izaći na vrijeme, pa nije bilo zaleđa.

U nastavku, međutim, kao da je ten Haagu dosadilo gledati kako njegova momčad koja ne napada punom snagom igra egal utakmicu sa “Starom damom” koja ne može napraviti u napadu ništa konkretno. Stoga je odlučio dodatno pojačati presing i do kraja se otvoriti i riješiti utakmicu, u čemu je i uspio. Da nije bilo Szczesnyja u kvalitetnom izdanju, Juventus je moao proći poput Reala na Bernabeu i s obzirom na prikazano u drugom dijelu, to bi bilo i poprilično realno. Allegri je pokušao odgovoriti jednom vrstom presinga, ali je u iznošenju lopte “Kopljanika” opet veliku ulogu igrala pokretljivija sredina terena, pa čak i ovaj trojac naprijed s Tadićem koji je konstantno dolazio do centra prema lopti otvarajući dodatnu opciju. Uz sve to, Dybala i Ronaldo su prevelike zvijezde da bi njihov presing trajao sustavno duže, a kad na jednom igraču presing pukne, automatski se gubi mogućnost da on donese ono što se takvom igrom očekuje.

Ajax ima igru kojom sutavno 90 minuta ne da protivniku disati, a Juventusu ona nedostaje. Puno muke da bi se došlo do kakve takve šanse ne priliči jednom od tri glavna kandidata za Ligu Prvaka. Pojedinac te može izvući jednom, pa čak i dva puta (Ronaldo je zabio svih 5 golova Juventusa u knockout fazi), ali više od toga ne ide. Potpuno zaslužena pobjeda ekipe koja je nadigrala Juve u svakom segmentu igre i još jednom pokazala da uz samo malo sreće mogu ponoviti Porto 2004., a što im svi istinski nogometni zaljubljenici mogu od srca poželjeti i tome se nadati.

Ako je prva utakmica u Londonu između Tottenhama i Manchester Cityja bila pragmatični boksački meč kakve smo većinom gledali za vrijeme vladavine braće Kličko, ona sinoćnja je bila Rocky Balboa vs Ivan Drago – nestvarna trash makljaža. 3:2 u 21. minuti učinilo mi se nikad viđenim, a tweet Garyja Linekera mi je prvi potvrdio da se pet golova u prvih 21 minutu utakmice zaista nikada prije nije vidjelo u Ligi prvaka. Brutalno šamaranje u kojoj su se obrane trudile biti manje loše od protivničkih osiguralo nam je najuzbudljiviju utakmicu sezone i dvoboj o kojem će se još dugo pričati.

Guardiola je izveo svoju momčad u istoj formaciji kao i u prvoj utakmici, a što se tiče važnijih promjena, nedovoljno spremni Fernandinho ostao je na klupi, dok je svoje mjesto u početnoj jedanaestorki pronašao Kevin De Bruyne. Odmah valja spomenuti da je Belgijac bio i ponajbolji igrač domaćina, a njegove kretnje mogle su poslužiti kao ogledni primjerak svakom veznom igraču. Pochettino je pak postavio svoju momčad u 4-4-2 s uskim rombom u sredini koji je omogućio Cityju prostor po bokovima, nešto što nisu imali u prvoj utakmici, a oni su to iskoristili na najbolji mogući način, te prva dva pogotka postigli na identičan način, dok je i treći bio na istu shemu.

Takva formacija također je Pochettinu osigurala brojčanu prednost u napadačkoj tranziciji, te je i on profitirao odmah u ranoj fazi utakmice, iako uz veliku pomoć Aymerica Laportea, koji je odigrao katastrofalnu utakmicu. Nakon početnog kaosa, utakmica se malo primirila, a stvari su krenule nizbrdo za goste u 41. minuti kada je Sissoko zbog ozljede bio primoran napustiti igru. Argentinski stručnjak je tada pokazao veliku dozu hrabrosti, uvevši u igru Llorentea i postavivši svoju momčad u 4-4-2 flat koji im je trebao osigurati kompaktnost linija nakon gubitka važnog igrača sredine terena.

Dojam kako je utakmica napokon ušla u nekakve okvire koje se mogu definirati dobili smo tek početkom drugog poluvremena, kada se Pochettino odlučio braniti znajući da je psihološka prednost na njegovoj strani, ponajviše iz razloga što mu je za prolaz bio dovoljan i poraz od jednog pogotka razlike. No City je u tim trenucima nanjušio krv i počeo nezadrživo napadati, a nakon De Bruyneovog fanstastičnog spuštanja u međuprostor i pravovremenog dodavanja za Aguera, domaćini su zagazili jednom nogom u polufinale. Tottenham nije uspijevao zadržati loptu, jer se vezni red na čelu s indisponiranim Allijem jednostavno nije mogao nositi sa Cityjevim, a prilike za kontru i polukontru otvarale su se iznimno rijetko.

Ali da Pochettino nije Llorentea uzalud uveo u igru, Španjolac je pokazao u 75. minuti, kada je nakon udarca iz kuta ugurao loptu u gol i ponovno donio prednost svojoj momčadi. Guardiola je odgovorio uvođenjem Sanea u 84. minuti, ali ta je odluka ponovno došla prekasno. Saneova brzina i sposobnost u situacijama 1 na 1 zasigurno bi dobro došla u utakmici u kojoj se obrana Spursa nije proslavila, ali Guardiola se još jednom odlučio osloniti na pragmatizam nakon dostizanja prednosti, što mu se ponovno obilo o glavu.

Katalonac je tako i ove sezone ostao bez polufinala Lige prvaka, što znači još jedan ogromni neuspjeh za njega i plavi dio Manchestera. Istina je da je City iz taktičke perspektive bio bolja momčad u ovoj utakmici, te da je njihov plan u napadu funkcionirao, ali obrana je jednako važan dio momčadi, a ona večeras nije bila na potrebnoj razini. Nije ni Tottenhamova, ali je njihova to barem bila u prvoj utakmici u kojoj su stekli prednost koja je iz matematičke perspektive djelovala zanemarivo, ali koja je u retrospektivi ipak bila značajna.

Naposljetku, Tottenham ne bi bio Tottenham da Eriksen u četvrtoj minuti sudačke nadoknade nije odigrao samoubilačko dodavanje, ali nogometnim bogovima je prekipjelo iz godine u godinu svjedočiti istim stvarima, te su im odlučili stati na kraj „pogurnuvši“ Aguera u zaleđe i na taj način osigurali Tottenhamu prolaz u polufinale.

A tamo nas čekaju dva spektakularna susreta koja ujedno obećavaju iznimno kvalitetan nogomet.

“Koliko god je Real loš, prolazi protiv Ajaxa lagano, na iskustvo…”, nakon rezultata 1-2 u Amsterdamu – “Ma, Real to doma ne može izgubiti…”, Ajax gazi Real na Bernabeu, prolazi u četvrtfinale i ždrijeb mu dodjeljuje Juventus – “Uh, najgori mogući matchup za Ajax, Juve je preiskusan i organiziran, sad nemaju nikakve šanse za prolazak…”, nakon 1-1 u Amsterdamu – “Juve je igrao koliko mu je trebalo…” – mislim da sam pokazao što želim reći. To su bile samo od nekih izjava tokom posljednjih par mjeseci Lige prvaka koje su se odnosile na Ajax, a da nisu bile samo priče u prazno, takva predviđanja imale su i kladionice.

Prvo poluvrijeme uzvrata se odigralo baš onako kako se i predviđalo i kako je Allegri htio – borba na sredini terena, tamo gdje su svi mislili da će Ajax izgubiti čisto na temelju fizikalija Schonea i De Jonga koji su nekoliko razina slabiji trkački i duel igrači od Matuidija i Cana/Bentancura. Ipak, Ajax je tokom utakmice imao 33 osvojena duela, 11 više od Juventusa (9-4 zračni dueli), a u prvom poluvremenu je napravio nekoliko prekršaja na rubu kartona, po “seljačkom” – čisto da pokažu protivniku da su spremni na duel igru. U takvoj igri često odlučuju sitnice, prekidi, odbijanci. Juve je ciljao prekide i centaršute zbog Ajaxovih nedostataka u skoku. Jedan takav je i iskoristio, kada je Ronaldo na korneru uigranom akcijom pobjegao jedinom čovjeku koji ga u teoriji može čuvati – De Ligtu. Ajax je imao sreće i zabio odbijanac koji je poništio Juveov gol u gostima i vratio sve na početak. Ipak, Ajax je igrao u gostima, a ten Hag je do tada pobijedio Allegrija u njegovoj igri i time dobio psihološku prednost. Onda je počeo rock’n’roll.

Ajax se u drugom poluvremenu otvorio, nametnuo svoj ritam brzim protokom lopte, sve je više igrača gurao prema naprijed, a visoki presing je sve bolje radio – Juve je bio praktički bezopasan. U takvom kontekstu, malo ljudi će spomenuti Donnya van de Beeka pored španera kakvi su Ziyech, Tadić i Neres. “Desetka”, koja nosi broj 6 na leđima i nema skoro nikakvu karakteristiku one “desetke” na kakvu se misli, svih je 180 minuta ovog dvomeča zatvorila glavnog Juventusovog playmakera Pjanića i ostavila Juventus na vrlo bezidejnom napadačkom sustavu.

Ajax je redao šanse, Sczeszny je spašavao, Juve bio sve frustriraniji svojom nemoći, a Allegri, kojemu je glavni forte moć da promjeni tijek utakmica svojim taktičkim odlukama, je ubacio Keana, Bentacura i Cancela držeći se svog plana koji je ostao ne promjenjen od prve minute dvoboja u Amsterdamu. Napokon, u 67. minuti ten Haag je nagrađen za svoju inicijativu, a Allegri kažnjen za svoju konzervativnost – i to onako poetski, iz prekida, unatoč tome što je Ajax imao niz prilika iz otvorene igre koje je zakomplicirao svojom razigranošću. Do kraja utakmice se ništa nije promjenilo, Juve je ostao bezopasan, a Ajax je mogao povećati vodstvo.

Ono što prolazi ispod radara u ovakvoj situaciji je to da glavni favorit ovogodišnjeg natjecanja (uz City i Barcelonu) je pokazao da ima praktički jedan jedini koristan mehanizam u otvorenoj napadačkoj igri (valjda najjednostavniji) – overload jedne strane, brzi prijenos na beka koji je slobodan na suprotnoj, centaršut na Ronalda. Sve ostalo se svodi na prekide i korištenje protivnikovih individualnih grešaka. Unatoč rečenome, Allegri je Cancela, ključnog čovjeka za taj sustav, odlučio ostaviti na klupi jer je neodgovoran defanzivno, a sjajni individualci kao Dybala i Douglas Costa, od dolaska Ronalda su tamo zacementirani i nemaju konkretnu ulogu u ekipi.

Ajax se nakon (pardon) pišanja na europskog prvaka, popišao i na glavnog favorita, ali i na sve one izjave i predviđanja s početka teksta, s kojima sam se i sam složio. Njihov san se nastavlja i koliko god je klišej u ovakvim trenutcima spomenuti velikog Johana Cruyffa, Totaalvoetbal i da je “nogomet pobjedio”, moramo se s time složiti. Ajaxov bezkompromisni pristup ovogodišnjoj Ligi prvaka s mladićima iz vlastite akademije jest velika pobjeda za nogomet.

Nekoliko misli o prvim utakmicama NBA playoffa:

– kad bi Bena Simmonsa i Damiana Laillarda spojili u jednu osobu, možda bi dobili jednog prosječnog šutera. Lilard je protiv Oklahome bio nemoguć za čuvanje, pogodio je 3 šuta sa više od 9 metara (jedini uz Duranta u zadnjih 20 godina kojem je to uspjelo), trpao u četvrtoj kad se Thunder nekako prišuljao do egal rezultata i širio cijeli reket za Kanterove skokove svojim dalekometnim projektilima. S druge strane, Ben Simmons je košarkaška parodija, zapravo je nevjerojatno da čovjek koji je dogurao do All star statusa lige ne može pogoditi skok šut van reketa niti pod cijenu da mu cijela dvorana zviždi. Simmonsova nevoljkost da uopće pokuša šuteve čini Sixerse nevjerojatno lakima za braniti u playoff stilu obrane, sve što treba je zgusnuti se, tući po Embiidu i zatvoriti give and go sa Redickom i pokušati svesti Butlera na što manje butlerovskih koševa

– Iako je Thunder dobio 4 u sezoni sa Portlandom, nisu uspjeli potpuno preslikati recept na playoff utakmicu. Zapravo, nisu uopće, ali najviše je do očitih problema Paula Georgea sa ramenom, igrač koji je preko pola sezone bio legitimni MVP kandidat jednostavno nije na 100%, ne može ulaziti u svoje karaktersitične ulaze sa kontaktom , a s obzirom na prilično mizeran šut možda ga ograničava i u šutiranju. S druge strane, Lillard je pogađao nemoguće i tako omogućio pobjedu, a nije realno da će tako uspjeti svake večeri kad se igra serija. Unatoč lošoj šuterskoj večeri Georgea i uobičajeno smiješnim vanjskim šutevima Wesbrooka, Thunder je bio unutra do zadnjih sekundi, ne može se reći da je Portland zicer da ovo prolazi. 

– Toronto i Denver su valjda najveći nesrazmjer između pozicije koju se zauzeli na kraju regularne sezone i vjere koju pratitelji lige imaju u njih u povijesti. Toronto je pokazao sve svoje najgore strane u prvoj sa Orlandom, Lowry se blamirao sa Leonardom kao partnerom jednako kao što se blamirao sa DeRozanom, Gasol je u grad stigao barem dvije godine prekasno ako se mislilo napadati finala, klupa koja slovi za jednu od jačih u ligi je pokazala zašto je ipak samo klupa, a Leoanrd niti može igrati sam, niti u Torontu izgleda kao da ima preveliku želju za vođenjem momčadi. Ako se Toronto i izvuče iz ovoga, nemaju šanse u nastavku playoffa, a na ljeto će se Leoanrd zahvaliti na iznajmljivanju stana i hrane na godinu dana

– u Denveru nisu baš takvi papci kao u Torontu ali uživaju jedan od najslabijih ugleda za drugoplasiranu ekipu Zapada koje se može sjetiti. Jokić je debitirao u playoffu sa triple doubleom, svi su manje više odigrali role kakve se očekuje od njih, a ipak su izgubili glatko od San Antonio Veteransa. OK, Spursi su Spursi, nitko nikad ne računa na lagan prolaz, ali očekivalo bi se da barem najočitija prednost koju Denver ima, mladost, energija i entuzijazam s obzirom na playoff debi, bude očitija, ako Spursi svedu utakmice na veteranska nadmetanja, Denver je izgubio seriju već sada. 

– LA Clippersi imaju manje šanse za proći Warriorse nego što Pokemon: Detektiv Pichachu ima šanse pobijediti Avengers:Endgame na box officeu. Nakon pve utakmice to je još jasnije jer se pokazalo da niti pick and oll Williamsa i Harrela (realno jedino oružje koje Clippersi imaju) ne može ništa switchanju Warriorsa, čak i kad ne igraju na parketu svi starteri. Doc Rivers je zaigrao na još jedinu kartu koju ima, onu huljsku – poslao je na teren Patricka Beverlya da očito, besramno i ljigavo provocira Duranta i Currya u nekakvoj bijednoj nadi da će uspjeti dobiti reakciju koja bi možda nekog od te dvojice dovela do suspenzije za koju utakmicu. Nažalost po pajaca Riversa, Curry i KD su preveliki profesionalci da bi ih klaun Beverly mogao isprovocirati, pa je sve ostalo samo na par komičnih GIFova koji asvršeno oslikavaju nemoć Clippersa.

– Boston i Indiana su odigrali euroligašku katastrofu od košarke, a Boston je iz svega izašao sa 1-0 prednošću iako nakon takve utakmice nitko nije pobjednik, najmanje oni koji su ju gledali. Dodajte na ovakvu izvedbu Victora Oladipa i Indiana to uzima lagano, a Boston, uz sve zvijezde zdrave i na broju i uz prošlogodišnjeg ljubimca analitike Stevensa ne može odigrati akciju koja se ne svodi na soliranje ili tricu. Indiani za zadati smrtni udarac umirućem truplu Celticsa fali samo igrač sa tim killer instinctom, nažalost, niti Bogdanović niti Turner niti Young niti Sabonis to nisu pa je ova serija i dalje sasvim otvorena, jedino što je izvjesno je da se dobre košarke između ove dvije krnje isprike za playoff momčadi neće vidjeti. 

– Najuvjerljivija momčad prvih utakmica je definitivno Houston koji je pregazio ponajbolju obranu lige Jazza i to bez nekih tricaških herojstva, uz solidan doprinos svih koji su se skidali za igru i uz liderskog Hardena koji uz trpanje koševa podijeli i 10 asista. Rubio i Mitchell kombinirano jednostavno ne mogu zaustaviti Hardena i Paula, a igra Houstona jednostavno nikad niti ne stigne do Goberta koji bi svojim obrabenim sposobnostima mogao nešto promijeniti. Iako na papiru solidan matchup jakog napada i jake obrane, ova serija se čini vrlo jednostrana nakon viđenig u prvoj utakmici, Houston ovdje ide lagano dalje. 

U kalkulatoru Pepa Guardiola, prva utakmica četvrtfinala Lige prvaka označena je kao ona gdje je najmanja mogućnost rizika. U vrlo uskom rasporedu gdje se bore za 3 preostala trofeja, Španjolac je u prvoj provjeri izveo pomalo kalkulantski sastav. Kevin de Bruyne i Leroy Sane ostavljeni su na klupi, a njihov (pre)kasni ulazak u igru daje vrlo očit znak kako City neće previše žaliti za izgubljenom bitkom – ako do kraja sezone pobijedi u ratovima koji dolaze.

Međutim, ponekad se u analizama poslije određene utakmice stavlja premali fokus na suprotnu ekipu. To neće biti slučaj ovaj puta. 
Iako se Guardiola sam djelomično ograničio ostavljanjem na klupi dvojice igrača sa superiornim talentom, zapravo većina zasluga za pobjedu Spursa treba ići na račun taktičkog pristupa njihovog trenera. 

Kod Mauricija Pochettina pojam formacije ne znači puno, stoga puna koncentracija treba ići na prostor koji sustav treba pokrivati u obje faze igre.
U Premier League, postoje samo dvije tri ekipe s većim postotkom posjeda po utakmici. Dok se Liverpool može isključiti iz ove jednadžbe zbog spleta okolnosti odnosno borbe za naslov, kroz preostale dvije ekipe kvalitetno se može prikazati pristup Spursa protiv Cityja. 

Gostovanje Chelseaja na Wembleyu ove sezone pokazalo je Pochettinovu spremnost reagirati kada nema loptu u posjedu. Ključna točka fokusa obrambenog bloka bio je – kao i tada Fernandinho. Pošto je Dele Alli već otprije imao iskustva s Jorginhom u toj ulozi, on je bio prirodan kandidat za odraditi ulogu markiranja Brazilca i dodavačkih opcija prema njemu.

Međutim, taj zadatak bio je samo invidualna dužnost. Da bi postigao cilj ograničavanja Cityja u izgradnji napada, kompaktnost prve dvije linije trebala je biti na najvišoj razini. Alat koji je to omogućio je uska postavka šestorice igrača koji su branili centralni prostor, a prednost su stvarali kroz brojčanu nadmoć nad Cityjevom sredinom. Cityjeva igra kroz trokuta i mehanizam “trećeg čovjeka” ograničena je pravovremenim aktiviranjem presing zamki, posebno prema bočnim igračima (1. slika). Kada bi primili loptu, imali bi minimalnu dozu vremena na lopti, dok su igrači Spursa već stigli pokriti najbližu dodavačku opciju. 

City je ostavljen samo 6 udaraca iz otvorene igre i 10 ukupno (17,9 prosječno u sezoni) te 7 ključnih dodavanja (13,9 u prosjeku), a jedini put kada su uspješno izigrali Tottenhamov blok bilo je kod udarca Sterlinga i kasnijeg kaznenog udarca.

Tottenham je dugo čekao na otvaranje novog stadiona. Frustracija je prerasla u inspiraciju, sudeći po prve dvije utakmice. Usprkos planu igre koji je kao glavni cilj označio ograničavanje protivnika u njihovoj ogranizaciji, pobjeda Spursa nije mogla proći ne bila moguća bez nekoliko uigranih mehanizama u njihovoj fazi napada.

U svijetu pozicijske igre gdje žive dvojica trenera, postoje određena pravilima koja se moraju ispuniti kako bi sustav funkcionirao. Neovisno o dijelu terena gdje se odvija napad, momčad u posjedu mora imati opciju više nego protivnik. Osim kroz čimbenike kontrapresinga i brojnosti u slučaju obrambene tranzicija, bez igrača više u ogranizaciji napada, protok lopte postaje puno predvidljivi, a posjed lakši za izgubiti. Međutim, kontrola posjeda jednako je važna kroz igru s loptom kao i kroz stvaranje pritiska u zoni ispred. Dvostruki overload terena imao je višestruku ulogu u planu Spursa. 

Spuštanjem Winksa i Sissoka blizu dvojice stopera, Tottenham je kontrolirao tijek događaja u tom trenutku, dok su se Alli, Eriksen i Son skupljali oko Kanea i time stvarali pritisak na linije Cityja i držale ih dovoljno duboko da “niža” četvorka može kontrolirati posjed, a pritom nudeći istodobno kroz Kanea dovoljno sigurnu opciju ako bi se lopta poslala u taj prostor.

Osim osiguranja dovoljnog broja dodavačkih opcija u izgradnji napada, spuštanje jednog igrača na terenu često dopušta odlazak naprijed njegovom suigraču(slika 3).

Gol Spursa objedinjuje sve prethodno viđeno u jedan savršeni mozaik. Igrači u sredini koncentrirali su protivničku obranu na branjenje centralnog stopera. Rose i Son poštivali su pravilo pozicioniranja široko, dok se Winks pridružio napadu i u ključnom trenutku doveo Mahreza u negativnu brojčanu poziciju. Dvojba je značila dovoljno prostora i vremena za Eriksenovu dubinsku loptu i kasnije Sonovu realizaciju za pobjedu.

Guardiola je nadigran, ali priliku za uzvrat. Onda će se vratiti ludilo na koje smo naviknuli kroz početni pritisak, što rezultira činjenicom da City najviše golova zabija upravo u prvoj četvrtini vremena. No za razliku od većine utakmica, Cityju tada neće biti dovoljan samo 1 gol – što garantira jednako zanimljivu taktički dvoboj na Etihadu. 

Osim Ajaxa koji obožava surfati na visokim valovima, ostatak družine u Ligi prvaka veseli se životu na mirnom moru. U bježanju od rizika i valova, pobjednik između Cityja i Tottenhama naći će se u onom tko prije prihvati novonastale uvjete.. 

Druga četvrtfinalna večer Lige prvaka ponudila nam je sraz na “teatru snova”, utakmicu u kojoj je Barca golom Suareza pobijedila domaći Manchester United i potvrdila ulogu favorita. No, u sjeni tog velikog klasika kojem se većina nogometnog svijeta okrenula i nakon ždrijeba razmišljala, lopta se kotrljala i zelenim travnjakom u Amsterdamu. Tamo su Ajax i Juventus zabili po gol, pa će se u Torino putovati s 1:1 i rezultatskom prednošću “bianconera”. 

Ajax je krenuo u utakmicu kako ulazi i inače. Ten Hagova momčad još je jednom pokazala da im je ime protivnika u Ligi prvaka nebitno, barem kada govorimo o načinu na koji će sami pristupiti utakmici. Bio to Bayern, AEK, Benfica, Real ili Juventus, oni igraju svoju igru i od nje ne odustaju. Od samog početka “Kopljanici” su na teren izašli visoko postavljeni, pritišćući već zadnju liniju Juventusa i onemogućujući da lopta izađe iz prostora 20-ak metara od gola Szczesnyja.

Tadić u špici, Ziyech i Neres na krilima, opet su odigrali na visokoj razini. Prvih 10-ak minuta, osim početnog udarca Bernardechija, Ajax je ovom igrom potpuno izbezumio Juventus. Visoki presing tjera “bianconere” na pogreške, a onda ili Ziyech i Neres ili veznjaci koji sjajno prate kretanje trojca ispred njih lako presijecaju lopte koje idu pod pritiskom ili na bok ili kroz sredinu. To im je automatski omogućavalo i priliku za brzu akciju iz koje će kroz 2, 3 dodavanja dovesti do šanse. Ziyech je prijetio u nekoliko navrata udarcima s ruba 16-erca, a jednog je Poljak na golu Juventusa krajnjim naporom vadio ispod same grede. Valja istaknuti da je svemu tome pridonijelo i hrabro ten Hagovo guranje oba beka visoko naprijed, dok se Frankie de Jong vraćao po loptu kao treći stoper pored Blinda i de Ligta.

Juventus, s druge strane, nakon što je preživio uvodnih 10-ak minuta, malo je došao do prostora. Ajax je i dalje povremeno, pa i kroz cijelu utakmicu držao linije visoko, ali je jasno da 90 minuta u kontinuitetu nije moguće igrati kao što je to bilo u prvih 10. Stoga je u trenucima blažeg naleta na zadnju liniju, Juventus uspio kreirati nekoliko polukontri i bržih akcija kojima se najviše tražio Bernardeschi. Talijan je bio najraspoloženiji igrač “Stare dame” u prvom dijelu i koristio je baš one situacije gdje su bekovi Ajaxa, odlazeći naprijed, ostavljali puno prostora iza svojih leđa. Bilo ga je i lijevo i desno, ali unatoč tome što bi svojom brzinom i okomitošću došao pred gol Onane i tako stvorio privid opasne šanse za Juventus, u dva su navrata sjajno reagirali u povratku, najprije de Ligt, a onda i de Jong, očistivši u korner prije nastanka većih problema koje je Bernardeschi mogao stvoriti. 

Sredina prvog dijela donijela je izjednačen nogomet. Izgledalo je kao da je Juventus  pustio loptu i terensku inicijativu Ajaxu, ali su bolje zaustavljali njihove napade nego u uvodu utakmice, ali i nešto lakše stizali naprijed. Činilo se da su uspostavili kontrolu utakmice i Ajax stavili tamo gdje žele. U tim trenucima igru “Kopljanika” vodio je Frankie de Jong. Moramo reći da je odigrao izuzetnu utakmicu. Budući igrač Barcelone imao je 90 od 98 točnih pasova što je 92%, usto je stigao odigrao 2 ključna pasa, a precizan je bio 2 od 3 puta poslavši dugu loptu, te 1/1 uspješnih driblinga. No, to nije jedini segment gdje je de Jong “pokidao”. Njegova uloga u defanzivi, ali i u presingu Ajaxa bila je obilna i jako uspješna. De Jong je 5 od 6 puta točno uklizao, dobio jedini zračni duel u kojem se našao, a usto presijekao još tri lopte i čak 11 puta vratio Ajaxu posjed lopte. 

U takvoj igri, u jednom trenutku kao da se momčad iz Amsterdama jednostavno isključila, zaledila. Aut je bio za Juventus s lijeve strane. Lopta je nekako došla do Cristiana Rnalda koji se u svom stilu okrenuo, odmah pronašao potpuno samog Cancela na desnoj strani. Nakon toga je nastavio u šprintu juriti u kazneni prostor gdje natrčava na sjajan Cancelov centaršut i postiže svoj 24. pogodak u četvrtfinalu Lige prvaka. Inače, za usporedbu, Messi i Raul su zajedno u ovoj fazi zabili 20 golova. Nestvarno. Međutim, Uz apsolutnu pohvalu Ronaldu koji je sve odradio perfektno, treba istaknuti i veliku pogrešku obrane Ajaxa u cijeloj toj akciji. Sredina terena ostala je potpuno prazna, cijela obrana je stajala i gledala u Cancela, osim dvojca koji prema njemu trči u pokušaj sprečavanja ubačaja. Bentacur je odvukao de Ligta, a nitko nije obraćao pažnju na nadolazećeg Ronalda. Bek i stoper stajali su preširoko, a Schone, koji je usput budi rečeno, najgore ocijenjeni igrač Ajaxa, nezainteresirano je trčkarao, kao da akcija nema veze ni s njim ni utakmicom u kojoj sudjeluje, pa je Ronaldu posao bio tim lakši. Na taj način, uz nešto bolji dojam Ajaxa, ipak je na odmor s prednošću otišao Juventus.

Drugo poluvrijeme nije ni krenulo, a asistent za Juventusov gol, Joao Cancelo, radi grešku na desnoj strani. Loptu mu krade Neres i doletjevši u šesnaesterac, namješta se na desnu nogu i pogađa za 1-1. Od tog trenutka, bio razlog veliki šok zbog tako brzog gola ili je razlog jednostavno Ajax sam, Juventus je praktički nestao s terena, a “Kopljanici” su dominirali i stiskali do kraja utakmice. Mora se priznati da je Allegri dijelom našao način kako malo zatvoriti i prigušiti Tadića (iako nije odigrao toliko primjetno, odradio je sjajan posao kad je imao loptu s 5 klučnih pasova i kroz ulogu mantinele), ali je iskrsnuo Neres i gotovo su sve akcije i izuzev tog prekrasnog pogotka išle preko ili na njega.  Mladi Brazilac je drugi najbolje ocijenjeni igrač Ajaxa poslije de Jonga. Ima 41/44 točna pasa što je 93%, 1/1 duge lopte, 2/2 uspješna driblinga, 1 presječenu loptu i 7 puta je vratio loptu u posjed svojoj momčadi.  

Dakle, cjelo drugo poluvrijeme Juvnetus je u obruču koji ne popušta. Allegri je nastojao oživjeti svoju ekipu i ubrzati tempo ubacivši Costu umjesto Mandžukića i Dybalu umjesto Matuidija, međutim, nije uspio. Doduše, Costa je bio jako vrijedan, doslovno je “jeo travu” i iz jednog sjajnog solo prodora zatresao i stativu. No, upravo su ti solo prodori, bez pravog momčadskog napada u drugom poluvremenu bili sve što je “Stara dama” u drugom poluvremenu uspijevala. Ako je Max Allegri nastojao uvođenjem dva potpuno ofenzivno orijentirana igrača prebaciti težište igre bliže Ajaxovim vratima, nije uspio. Čak i ako mu nije  cilj bio  mijenjati činjenicu što mu “Kopljanici” kruže cijelo vrijeme oko 16 metara, nego baš to iskoristiti za kontru preko 3 brzonoga, Ronalda, Bernardeschija i svježeg Coste uz dodatak Dybale, ni to se nije ispunilo ni u čemu osim tih spomenutih Costinih soliranja. Tek je u zadnjoj akciji na utakmici Ronaldo s Costom pokušao izgraditi kontru, ali je Portugalac povučen i potencijalno opasna akcija, pametnim potezom Ajaxove obrane i po cijenu žutog kartona, ipak je spriječena. 

Tko može biti ishodom ove utakmice zadovoljniji? Pa jednostavno je reći- Juventus. “Bianconeri” idu kući s golom u gostima i s jasnom matematikom da Ajax u Torinu mora dati gol, a oni čak i ne ako nije nužno. Pokazalo se da je Ronaldo doista noćna mora za Ajax, 8 gol u 6 nastpa protiv “Kopljanika”.

Možemo krenuti i onom, “Ajax je opet osvojio srca” što je apsolutno istina, pa i moje, ali od toga se ne živi. Ten Hagova momčad odigrala je odličnih 90 minuta opet kao ekipa koja “nema šanse” protiv favoriziranog protivnika. Međutim, još jednom su pokazali da itekako imaju šanse i da ih uopće ne treba gledati kao ekipu koja je razinu ispod najboljih, jer ne samo da nije nadigrana ni od jednog velikana s kojim se susrela, nego je onasama te koja je sve njih većim dijelom nadigrala. Juventus je posebno u drugom poluvremenu suočen s čudesnom dominacijom “Kopljanika”, a to nije slučajno.

Naravno, treba uzeti dozu spuštanja na zemlju. Ajax je zabio prelijep gol, ali gol koji je došao iz solo akcije i osim toga i udaraca iz daljine, nisu stvorili neku 100-postotnu situaciju. Zabili su doduše i drugi gol, ali je opravdano poništen jer je Neres bio u dubokom zaleđu. Također, Juventus je ekipa koja nikada ne srlja ili čak izgleda blijedo i rijetko kad pokaže u potpunosti pravo lice. Takvo smo, nakon dugo vremena, prvi put vidjeli u uzvratu protiv Aletico Madrida, iako je poslije prve utakmice izgledalo kao da nisu imali nikakve ideje i načina kako probit Simenoneovu obranu. To je jednostavno takva ekipa. Mogu pobijediti ili izvući pozitivan rezultat i kad nisu na svom maksimumu, jer im nije nužan. I večeras su mogli, samo da je šut nakon prodora Douglasa Coste završio koji centimetar više lijevo od vratnice.

Svakako treba pričekati uzvrat da bi se dao konačan sud o ovom paru. Međutim, s večerašnjom utakmicom, Ajax je nastavio svoj niz jer je sad već u 14. od 15 odigranih europskih utakmica ove sezone dao gol. Stoga, zašto nemati vjere da će isto napraviti i u Torinu, jer će bez obzira na sve, opet igrati svoju igru, igru kojom može dominirati protiv najjačih. U tom slučaju baš sve je moguće, tako da je ovo doista bilo tek jedno poluvrijeme dvoboja Ajax-Juventus koji je još uvijek posve otvoren.